Kultura

Pismo dida Vidurine suprotiva suncokretu Togonalu i gostima mu orjunaÅ¡ima… CRN TI OBRAZ MISLAVE TOGONALE ZAJEDNO SA MARKOVINOM I JAKOVINOM

 

E jada Bože moj, Bože moj, gužva did kapu.

E, Å¡ta si ovo pripušća na nas Bože mili, Å¡ta si nas ovako kazni’ sa ovom bagrom antihrvatskom, mizerijama prokletim koje nam i dan danas po kostima svetim pljuju i kozaračko kolo igraju, neutjeÅ¡an je did.

 

– Å ta je sad bilo, Å¡ta ne iÄ‘eÅ¡ ligat, vidiÅ¡ li koliko je sati, zove baba sa basamaka.

 

– Ma di ću, mogu samo u grob sa ovom žgadijom sa YUHTV-a, ma da samo čujeÅ¡ izrode Å¡ta rogobore, kako li se izmotavaju na spomen kostiju poklane nam mladosti, baba moja, vapi did.

 

– O Gospe draga pa k’o da si sad s’vatija ‘ko uprav’ja žalosnom nam ‘Rvatskom, dide moj, dovikuje baba, ajde ligat’, ‘oćeÅ¡ joÅ¡ dicu probudit.

 

– E baba, baba, eno si vidila da su jučer Slovenci u organizaciji Udruge Romana Leljka otpočeli primišćat posmrtne ostatke naÅ¡ih žrtava iz Hude jame u spomen kosturnicu u Dobrovi nedaleko Maribora da ih tamo dostojno sahrane da nisu viÅ¡e u vrićama za smeće.

Ne samo da je doÅ¡a’ i njihov biskup nego i prisidnik im Borut Pahor koji reče: “Uspjeli smo učiniti ono Å¡to je poÅ¡teno i dostojanstveno za žrtve. Iako se čini da je to proÅ¡lost, zapravo je vrlo važno za naÅ¡u budućnost, bolju budućnost”, a od naÅ¡e kukavelji iz državnog nam vrha nikoga, njih ne diraju kosti mučenika Å¡to padoÅ¡e za Hrvatsku i narod njen, oni ne čuju krike pravednika iz jama Å¡to joÅ¡ ore slovenskim bregima, njih ne diraju kosti nepokopane.

Ne diraju ni Radamnoviziju koja o tomu ne prenese ni slova da bi se tek danas poslin graje na ovim, kako ‘no Marica reče, portalima, oglasili kad su za vist čuli k’o da se sve zbilo na drugom kraju svita u Australiji, recimo, vrti glavom did.

Oj Slovenijo puna si bregova i mrtvih hrvatskih sinova, spušta glavu tužno did.

 

Ne dira bandu to što je pobijeno priko pola milijuna naroda, Hrvata, vojske, mladosti, staraca, žena i dice na najsvirepiji mogući način da bi im i sam sotona pozavidio na mržnji i nečovičnosti, paklenim mukama kojim ih usmrtiše.

Ljude do gola skidat’, zajedno sa dičicom njihovom pa im krampovima i lopatama lubanje razbijat’, noge i ruke lomit pa ih takve izmrcvarene u rudnička grotla strmoglavljivat’, Bože moj, Bože moj, suze oči didu.

Toliki jauk i plač, tolika krv, rijeka krvi, hrvatske, natopi brda i dole Slovenije, NDH i sve do Srbije i Makedonije, baba moja, a jadna kukavelj naÅ¡a, mizerije i izrodi naÅ¡i i dalje drže sviću antihrvatskim sotonama koje i dalje rigaju laž i mržnju na sve hrvatsko na sve nevine u mukama zatučene hrvatske mučenike koji braniÅ¡e svoj Dom, svoj napaćeni narod pred titinim koljačima od samog osnutka NDH pa do teÅ¡ki’ dana kraja, klaonice Jugoslavije.

Da ka’ Å¡ta reče časni starina Ivan Prcela:

Ubijali su ih hitcima i tupim predmetima;

ubijali su ih oštrim noževima;

ubijali su ih smrtonosnim injekcijama i poljskim vilama;

ubijali su ih žedom i gladu;

ubijali su ih užarenom vatrom i vrelom vodom;

pribijali su ih na križ i krunili bodljikavom žicom;

žive su ih u masama bacali u bezdane jame i u duboke rijeke;

kao žive mrtvace ubijali su ih na mnogobrojnim “marÅ¡evima smrti”;

u živo meso urezivali su im hrvatske simbole i onda ih vješali po stablima;

Silovali su, mučili i ubijali hrvatske djevojke i hrvatske majke;

ubijali su majke pri porodajnim mukama i na koncu likvidirali čak i njihovu novorodenčad.

Ubijali su ranjenike i tek unovačene hrvatske vojnike;

polijevali su ih benzinom i spaljivali.

Ubijali su sinove pred očima majki i muževe pred očima njihovih žena;

ubijali su hrvatske novinare i profesore.

Ubijali su hrvatske svećenike i svećeničke pripravnike, uključivši i nekoliko mojih kolega;

ubijali su redovnike i redovnice.

UBIJALI SU SVE HRVATE I HRVATICE KOJI SU DRŽAVOTVORNO MISLILI JER IM JE CILJ BIO DA HRVATI ZAUVIJEK OSTANU BEZ HRVATSKE DRŽAVE!

Sve to je bio VELIKI HRVATSKI HOLOKAUST!

 

Pa vidiš, baba moja, kakav to jad mora bit, napeto će i dalje did, kakva kukavna mizerija od čovika, kakav sotonski mrzitelj svega hrvatskog pa da ih nimalo ne diraju te otkopane kosti u samrtnom grču; tisuće kostiju, stotine tisuća, koje ostadoše tako skamenjene u potrazi za poslidnjim daškom zraka, sa poslidnjim zagrljajem najmilijeg u zaštitničkom kriku pred titinim krvolocima, sa poslidnjim vapajem umorene dičice koja tražiše zaštitu pod golim skutima izmrcvarene majke, zajeca već gorko did.

 

Pa kamen bi proplaka na te muke Isusove naÅ¡e vojske, mladih i starih, žena i dice kojima je jedini grij Å¡to neizmjerno voliÅ¡e svoju uskrslu NDH i svoj narod hrvatski, a slidbenici sotona partizanskih ih i dan danas blate nesmanjenom žestinom kad kosti njihove same na povrÅ¡inu izlaze i rane nam k’o Isus nevirnom Tomi pokazuju, da vidimo i virujemo i da ne dopustimo da se o njima i dalje laže, ne radi njih nego radi nas, da roblje u svojoj kući ne budemo i dalje!

 

Da. kamen plače i govori kad čovik ne će, baba moja, a mi danas u naÅ¡oj ‘Rvatskoj sa takozvane Hrvatske televizije gledamo muk na iskopane kosti ‘rvatske iz jama bezdanki, pa gledamo pljuvanje po tim kostima ‘rvatskim, tim mučenicima svetim naÅ¡eg naroda i naÅ¡e države, i onda kad se već muk ne može izbići, gledamo isčuÄ‘avanje firaunsko s hinjenom zainteresiranošću: tko je to učinio!?, je li to bilo organizirano, je li tito za to znao i sve tako u stilu hijenske demokratičnosti kad se da rič istražitelju i otkrivatelju istine i odmah potom Ä‘acima i promicateljima sotonske laži pa potom joÅ¡ i indolentnim mužecima koji imaju ne malo putra na glavi, a sve u cilju da bace dimnu zavisu nad mučeniÅ¡tvom naroda hrvatskog i tako zaÅ¡tite krvnike i njihove slidbenike, a opet uzmognu reć’: evo dali smo vam jednu emisiju di smo otvorili demokratsku raspravu na javnoj televiziji, vrti did glavom tražeć lulu od sve muke.

 

A šta je još gore ne zanimaju ni kukavnu nam vlast kosti naših junaka, naših mučenika koje leže po raznim skladištima, vrićama i sanducima, po jamama i škrapama po znanim i neznanim putima, rudarskim oknima i smetlištima kao da su to kosti kakve živine, Bože mi prosti!

Ne more ih brige kako će im se Država Hrvatska dostojno odužiti za žrtvu njihovu svetu!

Nikoga ne zanimaju ka’ da su bez roda i poroda, izgubljeni u beznaÄ‘u, bez ikoga svoga, jadna nam majka, tužno će did!

 

– A baba sidi na basamacima u ganjku i tare suze misleći na sve zatučene na koje je did podsiti. Siti se baba i onih kundaka partizanski na trudnički trbuh kad zlotvori tražiÅ¡e dida i sve joj iz kuće iznesoÅ¡e pred uplakanom i gladnom dičicom, a nju otraÅ¡e da im onakva nosi ranjenike do u Vrdovo, siti se baba svi’ znani’ i neznani žena i dice koja usahnuÅ¡e pod čizmom partizansko i odma’ je niÅ¡to probode niz rebra pa joÅ¡ viÅ¡e u plač pade sve stišćući zube da je did ne čuje.

 

,- Baba šta je bilo, šta plačeš, doleti i zagrli je mala Marica.

 

– Ma niÅ¡ta ćerce moja, prenu se baba, ja ‘nako, niÅ¡to mi upalo uoko, neviÅ¡to će baba sve taruć Å¡udarom uplakane oči, nego di si se ti, milo dite, digla u ova doba, Å¡ta ne spavaÅ¡, al’ vas je did probudija, glasno će baba da did čuje.

 

– Ma reci Å¡ta je bilo, uporna je Marica, Å¡ta je did reka’!? Dide, baba plače!

 

– A ‘ko ne bi plaka, dite moje drago, kad evo i kamenje plače, prenu se did k’o iz nekog tužnog sna.

Ja sam ti kriv dite drago, k’a i uvik, ja sam beÅ¡tima i galamia pa te probudia, jer me ova vražja Radmanovizija nasikirala sa ovim mizerijama jugoslovenskim, jada se did.

Podsitia sam sebe i babu na sve naše mile poklane Hrvate od Slovenije do Đevđelije, dite drago.

 

– A to je, bi’ će da si gleda’ kukavno Otvoreno, uznemirilo je i mene, vrti glavom mala Marica.

 

– A kako znaÅ¡ pametnice moja, čudi se did.

 

– Ma nismo ti mi legli, gledali smo kod Jure u sobi svi, i Luka i Ivo, skruÅ¡eno će Marica.

 

– A, vrti glavom did, i ja se čudim da ste ranije otiÅ¡li spavat, e a triba se ujutro rano dizat, dico moja, uimorno će did.

 

– Jesi vidi’ onog jada Markovinu, dide, siÄ‘e iz sobe i dragovoljac Jure sa svojim netjacima u naručju, jesi vidi’ kako jugoslovenčina zamuckuje i spuÅ¡ta glavu na spomen partizanskih zločina koja mu pod nos turi Leljak, nema obraza crveni kmer pa opet pokuÅ¡ava izvrdati i potvoriti žrtvu sa onim Å¡ta je ka’ prethodilo tomu, sa starim polustoljetnim krvnikovim klevetama i lažima na žrtvu nevinu i onako zatučenu, dide moj.

 

– A jesam ču’, a Å¡ta me i najidilo i Å¡ta iz pameti istralo neg’ to, a i oni naÅ¡ ka’ povisničar koji se na strica Jeru uvrga pa tuc muc, okolo naokole, misto u glavu da udri i čistu istinu reče, jada se did.

A opet, znam i sam sinko, zato ga je i pozva mulac, suncokret Togonal, da pruži što mlači otpor orjunašima Jakovini i Markovini i tako umrtvi gorku istinu o našim mučenicima koju iznese Slovenac Leljak.

A dobro, bilo je trenutaka kad je i oni Lučić, zajedno s Leljkom, dobro kontrira jugospadalima i razotkriva im nečasne namire.

Ali, braćo moja, znači kad već i ptice na grani počeše pivat o jučerašnjoj sramoti Radmanovizije i kukavne nam vlasti koja ne ode u Sloveniju na prijenos posmrtnih ostatka naših mučenika, mulac Togonal sada, očito po nalogu odozgor i napomenom da ne talasa previše, sazva svoje Otvoreno na tu tužnu temu i odma nam zabi nož u leđa sa Jakovinom i Markovinom da stvar ne ode predaleko i pogubno pred istinom Romana Leljka za krvoloka im titu i majčicu Partiju!

I da sve ne bude po staroj navadi Radmanovizije „pet naših (komunista, jugoslovena, poštenih drugova) protiv jednog vašeg (Hrvata, bilo kakvog, ali što manje svisnog!)“ pozvaše, da se Vlasi ne dosite, uz Leljka još dvojicu, Jareba i Lučića koji bi isto da je druga prigoda najvirovatnije asistirali pomenutom dvojcu na stare laži o Jasenovcu, Paveliću i NDH, ja vam kažem, glasno će did.

 

Zato se kukavni Jere, uh mene, kako ‘no mu bijaÅ¡e ime, a da, Mario, je l’, ma da, k’o da mu sluÅ¡am strica Jeru vajnog povisničara i blatitelja Ante Pavelića, onako, k’o mačka oko vruće kaÅ¡e, najprije pravda „da to nije baÅ¡ njegovo područje interesa“ pa nakon žive istine „To je bila zastraÅ¡ujuća industrija zločina. Taj zastraÅ¡ujući sustav upućuje na najviÅ¡i vrh tadaÅ¡nje vlasti.“, se jeftino iščuÄ‘ava „ TeÅ¡ko je vjerovati da netko ubija 15 tisuća ljudi ovako lokalno, na razini dva nekakva lokalna policajca“!

 

Da takvima je „teško je vjerovati“ u tu prozirnu laž opravdavanja krvoloka tite!

Ma samo, vrli povisničaru, tko si to uopće u primisao takvu glupost doziva i dopušta raspravu o maloumnoj podvali titinih đaka i na to vrime gubi umisto da detaljno izloži sotonske razmire te titine „zastrašujuće industrije zločina“!?

K’o da sad ne’ko isprazno trabunja nad savezničkim bombardiranjima, recimo civilnog Dresdena, Å¡to je zločin najvećih razmira koji vatrenom stihijom proguta i usmrti tolike stotine tisuća civila pod groznim mukama, i sad sa salonskom povrÅ¡nošću palamudi da je teÅ¡ko virovat da ÄŒerčil nije zato znao (a on se nad snimkama zapoviÄ‘enog vatrenog pakla zlotvorno naslaÄ‘ivao!) misto da ga jasno i glasno bez  pardona označi ka’ glavnog krivca!

Ili da se ‘ko čudom čudi da nije moguće, jel te, da Truman nije znao za bacanje atomske bumbe na HiroÅ¡imu i Nagasaki, il’ da neviÅ¡to  traži čvrste dokaze da je on to i naredi’, vrti glavom did.

 

I sad, vidi vraga, Jere, o Ä‘ava mu sriću odnija, Mario,opet ja na strica ode, povisničar, ne zna o kojim se razmirama te „industrije zločina“ radi, baÅ¡ k’o da nikad u kojem dokumentu vidia nije da se radi o priko pola milijuna Hrvata pobijenih, poklanih, zatučenih, živih zakopanih!?

Pa zar ne zna i nema potribu reći joÅ¡ koju o tom genocidu titinih krvoloka nad hrvatskim narodom, nema potribe zavapit’ koju iz dna duÅ¡e o Velikom Hrvatskom holokaustu, nego ‘nako naivno i salonski prihvaća igru orjunaÅ¡a i u rukavicama izokola upućuje na „najviÅ¡i vrh“ bez da spomene alfa i omegu svih krvnika partizanskih, krvoloka titu i pointira o pravim razmirima te njegove klaonice!

 

Bi’ će da mu zato uskoči i priskoči i Jakovina onako ozbiljno, povisničarskii:  „nemoguće je u sustavu onakve Jugoslavije da vrh nije znao o čemu se radi“, ali samo da ga bocne sa Andrijom Hebrangom kojeg „vi danas u hrvatskom kontekstu izdvajate iz toga i smatrate potpuno nevinim, a bio je jedan od najbližih Titovih suradnika“.

 

– Da dide u pravu si! Ma on ti eno nonÅ¡alantno umanji i broj poljskih žrtava u Katynskoj šumi kad govori o 14 do 14,5  tisuća, a sami Rusi priznaju, čini mi se, 24 tisuće, i onda mu je normalno „teÅ¡ko reći“ o kolikom broju se naÅ¡ih žrtava radi, je li o desetinama ili stotinama tisuća, pri čemu se i Togonal pravi blesav, pa isto ka’ i poslin prve riči Leljka o tomu da „su ih dovozili noću, kamionima. Pred sam rov bi ih svukli do gola, ostavili bi samo cipele. Po troje bi ih vodili u Barbarin rov. Prvoga bi upucali u koljeno ili tijelo, taj bi pao i povukao drugu dvojicu sa sobom u šaht dubok 48 metara“ odma’, brže bolje, da umanji Å¡tetu, prebacuje na Jakovinu da Å¡ta on misli „je li to bila organizirana akcija sa zapovijedi iz najviÅ¡eg vrha, Josipa Broza, ili slučajevi odmazde“,  ljut je i Jure.

 

– A ovaj, stiran u kut, vrda ka’ pravo dite jugokomunizma „mislim da je bilo i jedno i drugo, teÅ¡ko mi je zamisliti da Tito nije bio dobro informiran o tomu Å¡to se dogaÄ‘alo“, ali pogrda, pazi sad, sve pribacuje na Jaltu di je dogovoreno da se vojske imaju predati onima protiv kojih su se borile, žesti se Marica.

A je li naredia zločin drugar Jakovina, jesu li u Jalti rekli da se vojska i narod, žene i dica, imaju poklati i živi zazidati u rudarska okna pa tako pravdaš krvoloka titu, šako jada, podvlači mala Marica.

A na pitanje o broju tako zatučenih pogrda jugoslovenska ima obraza umanjivati hrvatske žrtve i rugati nam se svima, jer, kaže, kad su skidani do gola kako mi možemo znati radi li se o Slovencima, Hrvatima ili Njemcima, i da to, Ä‘ava ga lipi odni’, do sada nije najpreciznije utvrÄ‘eno!

Eto ti ćeš nam reć titoistu, ustade mala Marica od pusta nemira.

I joÅ¡ nam pogrda pod nos podmiće da su nama bitne samo hrvatske žrtve ove iz svibnja ’45, a ima toliko žrtava u svitu cilom, pa je poče’ i nabrajat i godiÅ¡njice da im ne obilježavamo, a mi se uhvatili plakat za ovim hrvatskim k’o da su one jedine i tako bitne, Ä‘ava ga lipi opet odni’, eto opet da ponovim, neda se mala Marica.

Zar da se opet k’o nekad u Å¡koli, za kletog tite, uči srpske ustanke porid svoje slavne hrvatske povisti, jado komunistički, ode Marica didu u krilo.

 

– Ma bravo sokolice moja, bravo, samo mi se ne sekiraj zbog svake kukavelji, tjeÅ¡i je did,

 

– Da, začudo je kako olako mi prihvatimo nivo raspr’e i miÅ¡ljenja koju nam Radmanovizija podmetne i nametne, pa budemo zadovoljni s onim Å¡to rekoÅ¡e i Jareb i Lučić koji se suprotstavljaju tezama jugoslovenčine Markovine i Jakovine, a kad bolje vidimo i razmislimo uvidimo da se može i bolje kontrirati bandi i laž u korijenu sasići pa zato, kako ti reče dide, mulčina Togonal i ne pozva nikog drugog da bolje i jasnije onda iznese istinu i u sramne jugoslovenske miÅ¡je rupe uputi podle slidbenike titinih krvoloka.

A opet, znamo i sami, da je to mislia ne bi orjunaše pozva da opet po žrtvi pljuju, vrti glavom dragovoljac Jure.

I misto da suncokret Togonal da priliku istini da iziÄ‘e na svitlo dana i u studio pozove one koji su o tom zločinu svidočili i knjige pisali i koji imaju i znadu Å¡to o tom reć’ i najbolje iskoriste tu uru da o istini zbore bez gubljenja vrimena na jugokomunističke podvale i nebuloze on uz istraživača Leljka poslin polustoljetni laži srbokomunista i njihovih „hrvatskih“ jataka opet „demokratski“ daje i žrtvi i krvniku jednako pravo da se izjasne i ravnopravo iznesu stavove, jer eto krvnik poslin tolikih desetljeća krvave vladavine joÅ¡ nije sve reka’ na tu temu, a i da ne bi žrtva sama govorila, onako subjektivno, i zlotvora iziritirala, Å¡to si istinoljubivi HTV ne može dopustiti!

Cilj mu je zapravo bi’ da Leljak Å¡to manje kaže!

E crn ti obraz zato, Mislave Togonale, crn ti obraz uhljebe jedan, to ti ja kažem, ustade uznemireni dragovoljac Jure!

Pa kad ćemo mi Hrvati više imati pravo nesputano u našim medijima iznositi istinu o našim mučenicima, o žrtvi njihovoj, o ljubavi njihovoj za svoj narod i svoj dom, i tako ličiti i zaličiti dušu ranjenu da bismo na grobovima njihovim dostojno obilježenim mogli konačno kliknuti: niste braćo, niste, zalud pali, evo opet imamo Hrvatsku!

Hrvatsku onakvu za kakvu ste vi pali, Hrvatsku na cilom svome povisnom i narodnom području u kojoj je svaki Hrvat slobodan i sretan, kovač vlastite sudbine i sreće, uz pomoć Božiju!

Hrvatsku u kojoj su svi Hrvati braća i sestre, Hrvatsku koja štiti svakog svog pripadnika koji ju štuje i poštuje, voli i brani i srcem i dušom, umom i mišicom, sa zanosom i osmihom na licu će dragovoljac Jure!

 

– Ma jesi vidia strikane kako se on samo izmotava, pravi neviÅ¡t i ljubopitljivo sa hinjenom istinoljubivošću kao da uistinu traži odgovore na ono o čem i ptice na grani pivaju sve ove tužne godine, posprdno će mali Ivo.

 

Pa onda pita, ka’ Å¡ta Marica već spomenu, je li to bila organizirana akcija sa zapovijedi iz najviÅ¡eg vrha, Josipa mu Broza, ili slučajevi odmazde, pa tko ustvari leži u Hudoj jami, te koliko je ljudi pobijeno, pa umanjuje broj stratiÅ¡ta kad nadovida da neki kažu ovoliko neki kažu onoliko, k’o da za neka nikad nije čuo, a prid nosom mu kukavnoj televiziji, te se čudom čudi, k’o tele Å¡arenim vratima, kako to da ako ratni zločine ne zastarijeva da do dana danaÅ¡njeg nitko za ovakav straÅ¡ni zločin nije odgovarao, te postoje li neki konkretni dokazi, pisane zapovijedi, vezane uz mogućnost da je najviÅ¡i vrh ondaÅ¡nje Jugoslavije bio uključen u ove pokolje KNOJ-a, k’o da mu nije dovoljno kad je krvolok krvavih očiju zapovidio Jefti Å aÅ¡iću: Pobiti!, a on trkom onda u Sloveniju, pa Å¡ta je s pomirbom dice i unuka ovih i onih i je li kasno za lustraciju i sve u tom stilu k’o da je jučer položio pionirsku zakletvu, pa ne viruje Å¡ta mu je drug tita u to vrime radio po Sloveniji kad je obilazio stratiÅ¡ta i naslaÄ‘ivao se nad klanjima kakvih je malo bilo u ljudskoj povisti!

 

Ne viruje ni njegovim govorima pred ustrašenim masama kad je rekao u Ljubljani: „likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde“ (tada je, a što nitko ne spomenu i napomenu Mislavu našem, prema svjedočenju borca pratećeg bataljona Franca Sečena, putem obišao i aktualno stratište u rudniku Barbarin rov (Huda jama) na brdu iznad Laškog i stratišta u Trbovlju, gdje je „izrazio zadovoljstvo metodologijom ubijanja“) ili ono kad se u Varaždinu obratio građanima, koje su partizani strojnicama i bajunetima natjerali na Kapucinski trg, rekavši „da u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom“ i „da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame“,  ili ono kad je posjetio partizanske ranjenike u Vojnoj bolnici Rebro, gdje se zanimao je li bolnica do kraja očišćena od „hrvatske bande“ pri čemu mu zapovjednik iste, partizanski kapetan dr. Julius, podnosi prijavak: „Hrvatske bande više nema. Smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje“, pa ni pisanoj zapovidi Kardelja u ime Centarlne vlade Kidriču: „Najkasnije u roku od tri tjedna bit će raspušten sud nacionalne časti, vojni sudovi će suditi samo vojnim osobama, sve ostalo preuzet će redoviti sudovi. Proglasit će se nova amnestija. Znači nemate nikakvog razloga bito tako spori u čiščenju kao dosad“, stišće šake mali Ivo.

 

Da, nije Mislavu dovoljno poznato ni osobno svidočanstvo Miroslava Haramije, nastavlja ljutito mali Ivo, koji je po nalogu „organa narodne vlasti”  izvrÅ¡io dezinfekciju grobnica na gračanskom području:

Žrtve su bile strahovito unakažene. StratiÅ¡ta su bila puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su im bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vaÄ‘eni utrobni organi, većinom srca, jetra i maternice”, drhtavim će glasom mali Ivo, taruć suzne dičje oči.

 

Da, nije Mislavu poznato ni to da su nakon izvršene dezinfekcije, pregled grobnica obavili sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu Sabadoš i Farkaš, te opunomoćenici istog zavoda, dr. Berlot i dr. Sindik, te da se tijekom očevida Berlot onesvijestio, a Sindik dobio živčani slom i stanovito se vrijeme liječio na psihijatriji, ide didu mali Ivo.

Da, dide očito niÅ¡ta njemu nije poznato čim se ovako pravi lud, za novce hrvatskog naroda, umorno će već mali Ivo kojem’ se uplakane oči same sklapahu.

 

– Tako je, oko didovo, sve si dobro reka’, grli did svoga miljenika suznih očiju i sa gorčinom Å¡to s dičicom mora o ovim stvarima turobnim

 

– I čuste li Å¡ta na sve one strahote i snimke iz Hude jame reče ona kukavelj orjunaÅ¡ka od Dragana Markovine:  „Bitno je za ovu temu reći da se ne može cijeli sustav nakon 1945. niti antifaÅ¡istički pokret, gledati samo kroz prizmu onoga Å¡to se dogaÄ‘alo ’45., jednako kao Å¡to se, primjerice, Amerikanci ne mogu gledati kroz atomske bombe na dva japanska grada. Nama su bitne samo te žrtve, a ne i one talijanske, njemačke i sve ostale.

O žrtvama mogu govoriti samo ljudi koji mogu čisto i slobodno govoriti o svim traumama u ovom druÅ¡tvu, odnosno na isti način govoriti o zločinima iz ’45., kao i o zločinima iz ’41. i ’95. godine.“

 

-  E, zgužva did kapu s glave, tko o čemu kurva o poÅ¡tenju pa tako i Markovina o ljudima  „koji mogu čisto i slobodno govoriti o svim traumama u ovom druÅ¡tvu“, pa tako je, crn mu obraz, on, taj i takav, proziva i ono generala Glasnovića „da ne podnosi Hrvatsku” kada je ono govori’ o crvenim kmerima sa Filozofskog fakulteta!

 

– Možda je dide, na samom početku ove emisije, taj Togonal u ime sve poÅ¡tene inteligencije triba Markovini dat, za onu ne tako davnu i iskrenu njegovu ispovist onoj vražjoj Documenti: „Ja sam danas žešći Jugoslaven od ikoga… Ja danas kad čujem Lijepu naÅ¡u ja molim boga da Hrvatska izgubi! Meni Hrvatska niÅ¡ta ne predstavlja…”, koje odličje ka’ nezaobilaznom druÅ¡tvenom pregaocu da njegova rič u Otvorenom mu ima joÅ¡ veći značaj kad je već rič o ovom prevažnom pitanju hrvatskog genocida koje je joÅ¡ uvik živa rana na tilu i duÅ¡i ovog napaćenog naroda, posprdno i ljutito će mala Marica, didovo zlato.

 

– Da, baÅ¡ si dobro rekla zlato moje, podržava did.

Dostojno HTV-a bi bilo da su mu tom prigodom dodilili, recimo, Orden Usrani opanak đenerala Draže drugog stepena za sve orjunaško protuhrvatsko dilovanje u žalosnoj nam ovakvoj RH i njega sama pozvali da prozbori koju o našem velikom hrvatskom holokaustu bez nekih tamo smetala koji nam svako malo mašu s kostima neprijatelja naroda prid očima, vrti did ugašenom lulom!

A isti taki Orden samo sad prvog reda mogli su dati na kraju i sudrugu mu Jakovini koji na pitanje vajnog Togonala ispali, i osta živ, „da je ubijeno nekih 40, 45 tisuća ljudi poslije drugog svjetskog rata“.

Ništa nego samo najmanje deset puta manje od jadnika jugoslovenskog koji „nema podataka“ o tim žrtvama našim!

Pa pogrdo neljudska, toliko ih zatukoÅ¡e samo u protutenkovskim rovovima Maribora, Ä‘ava ti sriću odni’, beÅ¡tima did.

 

– Nismo mi ni daleko od takvog razvoja situacije kad je ordenje čiča Draže u pitanju, ozbiljno će mali Luka.

Ma triba tom orjunaÅ¡u reći i potvrditi, da, naravno „da se ne može cijeli sustav nakon 1945. niti antifaÅ¡istički pokret, gledati samo kroz prizmu onoga Å¡to se dogaÄ‘alo ’45.“, već triba gledat „kroz prizmu onoga Å¡to se dogaÄ‘alo“ od samog početka zločinačkog puta krvoloka mu tite, sve tamo od Staljinovih čistki kad je izda i na onaj svit otputia sve svoje konkurente mu drugove komuniste iz stare Jugoslavije, pa kroz zločinački karakter komunizma i komunističke mu partije, pa kroz sve zločine koje ta partizanija počini od samog uskrsnuća NDH, suraÄ‘ujući sa svima, četnicima i faÅ¡istima, a koji su bili protiv NDH i hrvatske slobode, pa kroz riči druga mu MoÅ¡e, komunističkog „narodnog heroja” sa prvog zasjedanja AVNOJ-a 1942. u Bihaću:

„Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo.

Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku.

Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom. Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.“, pa kroz sve gozomorne pokolje koje počiniše sve  tamo od Čapljine i Mostara, Krnjeuše, Zrina i Španovice, Foče i Rogatice, Livna i Kupresa, Grahova i Drvara, Travnika i Prijedora, Knina i Siska, Tomislavgrada i Širokog Briga, sve do Vukovara, Zagorja i Like kuda ih vrag nanese na putu rušenja NDH i klanja svega hrvatskog koje protujugoslovenski disaše!

Dakle, kroz tu prizmu treba gledat’ ’45. jado Markovino i onda će se vidit otkud toliki zločin posli’ rata, u miru, otkud sve te laži o NDH i hrvatskoj vojsci, ustaÅ¡ama i Paveliću, vidit će se da je to samo krvavo finale onog Å¡to su zločinili tokom cilog rata i da nije bilo ustaÅ¡a i NDH bilo to bi bili i učinili u istoj miri i 41., okriće se mali Luka didu stisnutih Å¡aka.

 

– O tako je lulo didova, bravo, tako je, ljubi did razdragano unuka svoga.

E to mu je i Leljak reka’ podsićajući na riči onog zlotvora iz Ozne Ivana Mačeka Matije „da kako bi oni, radnička klasa inače drukčije doÅ¡li na vlast i učvrstili je bez tih paklenih zločina“ i „masakr ljudi 1945. godine imao je samo jedan cilj – učvrstiti komunističku vlast. Drugi cilj ne postoji“, uozbilji se did.

A triba se sitit i riči onog zlotvora Đilasa koji reče: „Hrvatska vojska je morala umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti“ što potvrdi i tamo 1985. godine i koljač Kosta Nađ: „Sto pedeset hiljada protivnika vlasti palo je u naše ruke i „prirodno“ na kraju smo ih likvidirali. Odmah sam izvestio Tita o ovomu uspehu“!

AnÄ‘eli hrvatstva su morali krvavo pasti da bi crvene Ä‘avlije sluge mogle tamnicu jugoslaviju obnovit’, maÅ¡e did kažiprstom!

 

Upamtit nam je i njegove, Leljkove, riči sa suzom u očima: „Jedno od najvećih stratišta je rudnik Pečovnik u naselju Zagrad nadomak Celju. Rudnik je zatvoren 1945. U šahtu dubokom 240 metara nalazi se oko 12000 hrvatskih žrtava. Ogromne su to brojke. Istraživači pronalaze kosti stopala od 12 centimetara. Ne može se to staviti u kontekst rata“!

A posebno bi neki tribali upamtit da je „od likvidatora u Hudoj jami još uvijek živih 16 osoba“, na znanje i ravnanje kukavnom nam Državnom odvitništvu, podcrtava did.

 

E kamo sriće, dico moja, da su pustili samo onaj uvodni prilog od kojih par minuta i iskaz Romana Leljaka, bolje bi bilo, da se svi osviste i pameti odazovu neg’ ovako stare gusle partizanske pustit da nam žive rane ponovno otvaraju. skoči se did k’o oparen.

Ma vidi koja je ura, braćo moja, evo ponoć već daleko prošla, a mi budni, a sutra nam se rano dizat, kumpire ćemo vadit, dico moja, ako nas vrime posluži.

Ajmo anÄ‘eli moji, svi ligat, a i zaslužili smo, jer smo se sitili svoje pomorene braće, suzu pustili, a to je ka’ i molitva Svemogućem za duÅ¡e njihove, je li, nosi did svoje anÄ‘ele uz basamake. Ajmo baba, mučenice moja.

 

A Jure jesi sve u trapu pripremi’ kako sam ti reka, brine se did prid zasluženi počinak.

 

– Je dide, sve je spremno, biće krumpira, ako Bog da.

 

Did Vidurina

 

 

U kasne sate nakon Otvorenog YUHTV-a,  4. listopada, lita Gospodnjeg 2016.

 

 

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna

 

Exit mobile version