Ono što se neće spominjati u školama, ispričat će “BUŠIĆI” (1.dio)

Na terenu smo skupa bili s mnogim postrojbama,bili su nam potpora ,lijevo desno krilo,ali MI ne znamo njihov ratni put

KAO TIPA

Sve vi sami osvojili,di smo mi bili,pričate bajke….

STOGA

 Da nešto ne bi pogrešno objavili, vi nastavite u komentarima.

Svaki će uvredljivi sadržaj biti uklonjen

Autori teksta( među kojima je i Davor Marijan hrvatski vojni povjesničar i autor mnogih knjiga o Domovinskom ratu.) su bili pripadnici “BUŠIĆA”

Ovo je šta mi znamo,vi možete u komentaru nadopuniti

“BUŠIĆI”

Krajem veljače 1992 godine skupina pripadnika bojne „ Zrinski“ je stigla na područje Zapadne hercegovine. Oni su bili instruktori i prvi zapovjednici satnija u bojni „Knez Branimir“ koja 18. svibnja po zapovjedi predsjednika Mate Bobana i generala Ante Rose prerasta u pukovniju „Ante Bruno Bušić“. U zapovjedi je pisalo kako se stvaranjem pukovnije „Bruno Bušić“ stvara „prva jezgra Herceg-Bosanske vojske“.

Tako je te već davne 1992. godine počela priča o „Brunićima“ ili „Bušićima“kako ih je hrvatski puk prozvao. Priča o najelitnijoj postrojbi koju je HVO imao, koja je uvijek bila i ostala prva, po svemu

Ratni put „Bušića“ je počeo u prvim danima travnja 1992. kada je satnija iz Širokog Brijega ojačala obranu sela Kruševa kod Mostara, odnosno položaj Krivodol. Te borbe sa JNA su za većinu „Bušića“ bile vatreno krštenje. Naravno, JNA je tada zaustavljena kao i svi koji su se kasnije našli nasuprot „Bušića“, jedine postrojbe koja nikada nije izgubila položaj i ustuknula pred neprijateljem.

LIVNO

12. travnja 1992. na područje Livna stižu satnije „Bušića“ iz Posušja, Širokog Brijega i Ljubuškog. Organizirali su crtu obrane prema Kupresu na dijelu Osinj Glavica-Cincar i odbili par napada srpskih snaga. Na livanjskom bojištu su „Bušići“ ostali do kraja 1992. a osim oko Cincara bili su i na prijevoju Korićina, planini Goliji i području oko sela Strupnića. Istovremeno sa Livnom dijelovi „Bušića“ angažirani su i na drugim ratištima. Satnija iz Uskoplja je angažirana na području općine Konjic, a kasnije i na području Bogojna kada zaustavlja srpski prodor iz Donjeg Vakufa i uspostavlja crtu obrane. Dok su „Bušići“ iz Uskoplja ratovali sa srpskom vojskom 20. lipnja u Uskoplju bošnjačke snage postavljaju punktove na kojima su zaustavljali i maltretirali Hrvate. Tada su bošnjaci zauzeli i punkt HVO-a „Karamustafiće“. Stižu „Bušići“ i vraćaju punkt. U tom prvom Bošnjačko-Hrvatskom sukobu bojna „Uskoplje“ je imala prvoga poginulog, Zvonku Krajinu čije je ime ubrzo počela nositi.

Operacija „Bura“

Usporedo sa angažmanom u Operativnoj zoni Sjeverozapadna Hercegovina „Bušići“ su angažirani i u Operativnoj zoni Jugoistočna Hercegovina. U akciji „Bura“, zajedničkoj operaciji HVO-a, A BiH i HV-a u zaleđu doline Neretve i Popovom Polju.

U kišnu zoru 11. studenog „Bušići“ iz Posušja i Livna su zauzeli, smatralo se neosvojivu kotu 694 Gnjilo brdo, koju je Armija BiH nekoliko puta neuspješno pokušala zauzeti.“Bušići“ su raspolagali samo pješačkim oružjem i imali su jednu „Osu“ sa tri punjenja i jedan RPG.

U međuvremenu se sve više bližio sukob sa A BiH.

Uskoplje

13. siječnja 1993 godine snage A BiH u Uskoplju, pojačane sa 305. brdskom brigadom su nastojale ovladati svim kotama iznad Uskoplja kao i samim gradom.Popodne su uspjeli ovladati Relejom i Partizanskim grobljem. Brigada „Uskoplje“ pojačana satnijom „Bušića“ uspjeva odbaciti bošnjačke snage sa Partizanskog groblja. Nakon toga borbe u gradu zamiru a A BiH sve snage baca u pokušaj da zauzme Pajić Polje, selo većinski nastanjeno Hrvatima koje su okruživala sela sa bošnjačkom većinom. Gubitak Pajić Polja bi dovelo u pitanje obranu Uskoplja zbog spajanja bošnjačkih snaga. Selo je bilo u okruženju i blokadi. Sa dva priručna oklopna vozila, to jest sa autobusom na koji su navarene željezne ploče bojna „Bušića“ „Zvonko Krajina“ kreće u deblokadu. Vozilo je pogođeno iz ručnog raketnog bacača u proboju barikade kod sela Duratbegov Dolac. Unatoč tomu „Bušići” se probijaju a od njih 20 ranjeno ih je sedam. Do noći su vratili cijelu crtu obrane sela u ruke HVO-a a u danima koji su slijedili bili su interventna postrojba u okruženom selu sve do početka veljače kada je selo deblokirano.

Istovremeno dijelovi „Bušića“ sudjelovali su u borbama u gradu i okolici. Između ostaloga držali su iznimno važnu kotu Rajci. Koliko je ova kota bila bitna za A BiH govori podatak da su napadi na nju vršeni svakodnevno, nekada i dva puta u istom danu. „Bušići“su je držali 38 dana bez smjene a rovovi su bili tako blizu da su se dobacivali ručnim bombama.

Središnja Bosna

U isto vrijeme, 8. siječnja dio „Bušića“ stiže u Novi Travnik po zapovijedi Glavnog stožera HVO-a. Zbog sukoba u Uskoplju dva voda „Bušića“ od 18-23 siječnja u Sebešiću sprječavaju prolazak A BiH iz Središnje Bosne prema dolini Vrbasa. Potom zbog napada A BiH na Busovaču u obrani je od 30 siječnja do 2. veljače angažirana skupina „Bušića“ koja je sudjelovala i u zauzimanu punkta A BiH prema Sebešiću.

Mostar

Zbog napada A BiH na HVO u Mostaru 16. travnja „Bušići“ iz Širokog Brijega su se sukobili sa A BiH. Dan kasnije im se priključuju bojne iz Posušja i Livna. „Bušići“ zauzimaju važne položaje kod robne kuće Hit i stare gimnazije.

9. svibnja dio „Bušića“zaustavlja napad A BiH na Rondou i u protunapadu čisti područje do Bulevara.

Bokševica

Vod pukovnije iz Livna 9. svibnja je poslan u selo Kostajnica na smjenu. Zadaću nisu izvršili jer je taj dan pala Bokševica, planina uz Jablaničko jezero s koje se nadzirala Jablanica i prometnica prema Konjicu, šumovita planina sa bezbroj vrtača.

Vod „Bušića“ uspijeva vratiti Bokševicu ali se nakon toga mjesne snage povlače.

Pukovnija je angažirala sve bojne osim one iz Žepča da ponovno, sada već drugi put vrati Bokševicu.

„Bušići“ su napali 14. svibnja i ovladali Jelovom Glavom, Bukovicom i Mirićima. 18. svibnja su zauzeli kotu 1315. Bokševica je ponovo zauzeta.

Nakon što je Pukovnija smijenjena sa položaja da odmori ljudstvo Bokševica ponovo pada u ruke A BiH.

Pukovnija dobiva zadaću da već treći put vraća iste položaje.

„Bušići“ su napali 10. lipnja, ovaj puta elitni odred A BiH „Zulfikar“ je bio pridodan snagama A BiH.

Unatoč tomu što ostale postrojbe angažirane na vraćanju Bokševice nisu uspjele probiti crte obrane A BiH „Bušići“ su probili i nastavili sami uz velike gubitke. Dan kasnije su zauzeli Tisov do ( kota 1280), Bandiera (kota 1315) i Silj ( kota 1252). Bokševica je ponovo zauzeta.

Sve se ponavlja, „Bušići“ odlaze na odmor a Bokševica 20. lipnja ponovo pada u ruke A BiH.

Ponovo stiže zapovijed da se Bokševica zauzme.

Za ponovno vraćanje je angažirana skupina sastavljena od različitih postrojbi a četvrti napad HVO-a na Bokševicu je započeo 4.srpnja. Samo „Bušići“ uspjevaju probiti neprijateljsku obranu i akcija se bez uspjeha završava dan kasnije. Pripadnici „Bušića“ često kažu kako je ovo bio najteži dio njihovog ratnoga puta.

Gubavica i Gnojnice

13.srpnja su Bošnjačke snage prodrle na Dubravsku visoravan, ugrozile prometnicu Mostar-Čapljina i stavile u okruženje snage HVO-a na Gubavici. Bojne Posušje i Široki Brijeg koje su bile na putu za Uskoplje dobijaju zapovijed da se vrate i deblokiraju Gubavicu. U intervenciji „Bušića“ koji su u akciju krenuli doslovce “iz autobusa” bez ikakve pripreme Gubavica je deblokirana. 15. srpnja ove dvije bojne pojačane bojnom Livno kreću u napad na Blagaj.Zbog velikih gubitaka susjedne postrojbe napad je zaustavljen a „Bušići“ su angažirani na njihovom izvlačenju i uspostavi crte bojišta.

Uskoplje

Kampanju osvajanja doline Vrbasa A BiH je počela 19.srpnja napadom na HVO Bugojna. „Bušići“ stižu 20. srpnja i zauzimaju položaj Raduški kamen-Oglavak.

2. kolovoza počinje vraćanje položaja u Uskoplju gdje postrojbe HVO-a, među kojima su bili i „Bušići“ vraćaju položaje u gradu, Podovima, Voljicama, Podgrađu, Vilić Polju i Rajcima. Bojne Posušje, Široki Brijeg i Livno dolaze u selo Dobrošin koje postaje šesti od osam sektora obrane i za njegovu obranu se zadužuju ove tri bojne Pukovnije. Bojna „Zvonko Krajina” je djelovala uglavnom u gradu i okolici. Osim što su čuvali svoje položaje pripadnici Pukovnije stalno slani na ispomoć i intervencije u druge sektore.

Cilj A BiH je bio zauzeti na prepad dominantne kote a zatim ih dovođenjem svježih snaga utvrditi.HVO-u je bilo važno što prije vratiti izgubljene položaje. U tom poslu malobrojna Pukovnija je pokazala da joj nema premca. Položaje koje su „Bušići“ držali A BiH nije mogla uzeti, a interventne skupine „Bušića“ su uspijevale vratiti većinu položaja koje su izgubile druge postrojbe.

Tih dana Željko Šiljeg je napisao

„Pukovnija Ante Bruno Bušić je najstabilnija postrojba na Uskopaljsko-Ramskom bojištu.Svakome pomaže, neprekidno aktivno djeluje, ni od koga ne traži pomoć, sami brinu o sebi, 25% ljudstva smjenjuju a 75% je neprekidno na položajima“

Samo u rujnu „Bušići” su vratili izgubljene položaje na koti Stublić na Mačkovcu, Galečici, Rajcima i Hrasnici.

13.studenog je počela operacija HVO-a „Buna“. „Bušići” su bili već na izmaku snaga ali su unatoč tomu 16. studenog ovladali Šuginim Barama a 17. studenog vodili jake borbe sa puno nadmoćnijim bošnjačkim snagama u Šarića stajama.

Velika ofenziva A BiH na cijelom području Uskoplja je krenula 22. prosinca. Druga bojna je 23. prosinca vratila izgubljeni položaj Vedrine a dan kasnije su „Bušići“ razbili A BiH kada je napala na pravcima Seoca-Vedrina i Dobrošin-Škarina Glava.