Kultura

NEDJELJNE MISLI IZ PRIKRAJKA: Isusovo ljubavno pismo

Sveti Augustin, jedan od najvatrenijih kršćanskih učitelja, obraćenik, filozof, svetac, ljubavnik i kreator reče u jednom svojem tekstu otprilike ovo: Ako bi nekom nesrećom Sv. Pismo bilo uništeno, ali bi ostala samo jedna jedina izjava, koja bi bila sačuvana i pronađena na nekom komadiću papira, a na tom komadiću bi bila rečenica iz Sv. Pisma: “Bog je ljubav”, onda bi svijet bio spašen.

Za sv. Augustina je to dovoljno kao opis kršćanstva, dovoljno kao osnovna poruka koju nam je Isus ostavio: Ljubav.

Današnje Evanđelje nam govori o toj poruci. Isus je opet u nevolji jer ga učenici stišću, guraju se oko njega, ima On svojih uhljeba i onih koji misle da im je mjesto tamo gdje ide i On, sin čovječji i sin Božji. Oni bi rado s njim, ali On im veli da je njihovo guranje nepotrebno, čak da je to guranje kontraproduktivno jer tamo, kamo ide On, oni ne mogu nikako.
Učenici su začuđeni, ne mogu vjerovati jer su oni njegovi sljedbenici, pravi i jedini tumači njegove istine. Kako to da ne mogu s Njim?

Umjesto dugih objašnjenja, umiljatog tapšanja po ramenima i filozofskih rasprava o opravdanosti Isusove konstatacije, On im ostavlja poruku, put i natuknicu kojim bi trebali ići, ako žele slaviti i veličati Oca, kao što ga On proslavi.

Rečenica je jednostavna, izrazito svakodnevna, neka vrsta malog koraka, koji treba napraviti. Rekao bih da jeIsusova natuknica i putokaz jednostavna, iako nije nimalo laka. Isus kaže svojim sljedbenicima samo nekoliko riječi, samo jednu rečenicu: “Ljubite jedni druge, kao što ja ljubljah Vas.”

Učenici su naravno sigurni da se međusobno ljube, da su pravi meštri ljubavi i pravi umjetnici ljubavnih izričaja. Oni su sigurni da im u ljubavi nitko nije ravan jer oni sve o ljubavi znaju, čak su već doskočili i propisali zakone ljubavi, oni znaju što je ljubav, a što nije. Ne treba im dakle nikakva dodatna energija i ulaganje, oni već ljube jedni druge.

No, Isus je uvijek konkretan, čak i onda kad izgovara duboko filozofske misli. Na ovu rečenicu slijedi ona o prepoznavanju. “Po tomu će vas drugi prepoznavati, da se ljubite međusobno.”

Pretpostavljam da su učenici nakon ove rečenice ostali malo zabrinuti jer su najprije pomislili da je izjava ljubavi, sljedba, dovoljna, a vidi ti njega, On sad kao prosudbeni alat nudi druge, one koji nisu sljednici, one koji nisu apostoli, vjernici i učenici.

Kako je moguće da Isus kao mjerilo ljubavi svojih učenika uzima druge, one koji nisu dio tima? Kako je moguće da Isus svoje učenike i njihovu ljubav isporučuje na prosudbu nevjernicima, ateistima, poganima, mrziteljima i ubojicama Njega samoga?
Zar ne bi bilo važno ne obazirati se na nevjernike, na one koji Isusa mrze i ne mogu ga smisliti? Zer je kršćaninu, vjerniku, važno kako će ga drugi prosuditi? Kad su to čuli, učenici su vjerojatno po običaju počeli mrmljati, pognuli su glave i pomislili da Isus opet nešto traži što nije u redu.

Umjesto opisa učeničkog nesnalaženja, opravdavanja i objašnjavanja, Ivan ostaje na toj rečenici i stavlja ju kao neku vrstu završnog pečata na današnje čitanje. Uzmi ili ostavi.

Ljubav je svakom čovjeku usađena kao vječna težnja, nastojanje, traganje, izvor i utok. Svaki čovjek traži ljubav. Čak i biljke, voda, životinje, svako biće ima neku potrebu prema ljubavi.

Danas je moguće dokazati da se kristali vode drugačije slažu, ozdravljaju, kad im se tepa o ljubavi. Tko god ima psa ili mačku, raštiku ili jabuku, zna da je ljubav u odnosu prema životinjama i biljkama važna, a kamo li kad govorimo o ljudima.

Ljubav svi poznajemo, a nikada ju nitko nije uspio odgonetnuti. Svi znamo što je ljubav, a nitko ju još nije definirao tako jednostavno kao Isus. Čovjek sve strpa u ljubav što mu se čini mogućim opisom tog veličanstvenog stanja. Za sirotinju je ljubav kad joj netko da komad kruha, za bogataša kad zaposli nekog čovjeka, za mladića pogled djevojke, za dijete dodir majke, za psa milovanje po glavi, za biljku voda u loncu. Opisi i poimanja ljubavi su brzgranična kao i ljubav o kojoj bi nam oni trebali donijeti glas.

Današnje Evanđelje je jednostavno: iako je ljubav raznolika, kao što su ljudi raznoliki, ona je konkretna jer su ljudi konkretna i bića. Ljubav se ne odražava u propisima o ljubavi, nije iskazana u pravilima ponašanja i proklamacijama, ona je za one koji su izvan događaja vidljiva, pojmljiva, osjetljiva i neupitno realna.

Kao što svi mi možemo bez problema zaključiti da se dvoje ljudi vole ili mrze, iako nam ništa nisu rekli, tako će i nevjernici ili vjernici lako prepoznati međusobnu ljubav Isusovih učenika. Ona će biti vidljiva, nenametljiva, ali očita. Isus to zna i zato traži samo jedno: ljubite jedni druge, kao što ja ljubljah vas i vidjet ćete; ljudi će to vidjeti i prepoznavati vas kao moje učenike. Ne trebaju vam ni lančići, ni križevi, ni relikvije, ni zaklinjanja; bit ćete nesporno identificirani kao sljedbenici Isusovi.

Kršćani danas i kršćani Isusovog doba nebi trebali biti vele različiti. Obični ljudi, neobičnog svjetonazora. Ludi u društvu, politici, obiteljima, na poljima i za strojevima. Ljudi koji umjesto osvete propovijedaju milosrđe, opraštanje, žrtvu jedan za drugoga. Zamislite da se kršćani drže Isusovog naloga iz današnejg Evanđelja i da su prepoznatljivi po međusobnoj ljubavi.

Što danas znači biti kršćanin i ljubiti jedan drugoga? Je li naša vjera očita i onim koji ne vjeruju, čak, je li baš njima očita? Oni su mjerilo jer nisu zaraženi našim kršćanskim teorijama i naukama, oni procjenjuju samo na osnovu onoga što vide, iako nisu dio toga. Kao što mi, dok promatramo zaljubljeni par, znamo i osjećamo da se oni vole.

Biti kršćaninom, po Isusovom pismu ljubavi, znači zračiti ljubav tako jako da su svi vide, da ju svi osjete, čak i onda kad nas mrze i ne prihvaćaju. Ljubav se ne odražava u najljepšim teorijama i propisima, nego u jednostavnim i malim djelima, poštivanju i prihvaćanju unutar zajednice kršćana.

Mnogi kršćani se pozivaju na svoje kršćanstvo kad im je ono od koristi u borbi za ugled, političke glasove ili kao toljaga nad bratom i sestrom. Kršćanski moral, kršćanska politika, kršćanska obitelj, kršćanska zajednica, kršćanska…..

Neki idu čak i dalje, pa oznaku kršćanski zamjenjuju još briljantnijom i čišćom oznakom katoličkoga ili pravoslavnoga, reformatorskoga ili nekog drugog smjera koji Isusovu poruku iskazuje na još bolji način i na puno kvalitetnijim zahtjevima naspram ljudi i društva.

Moglo bi se reći da se kršćani natječu u čistoći i preciznosti vlastitih propisa, normi, morala, istine i pravovaljanosti. Ne daj Bože da posumnjaš u istinu, jednu jedinu. Odmah te stiže toljaga onih koji znaju što je istina i što je Isus tražio od svojih sljedbenika. Kao da su nosali diktafon i snimali mali milijun propisa koje je Isus pisao i zapisivao kao svoj omen.

No, meni se čini da je to sve promašena priča, udaljavanje od onoga što nam danas poručuje Ivan. Po djelima ćemo ih prepoznati, ako nismo vjernici, a ako smo vjernici osjetit ćemo da djela i propovijedi nisu u skladu. Kako ćemo ih prepoznati, kako ćemo spoznati jesmo li mi oni koji ozbiljno shvaćamo Isusa ili smo oni koji ozbiljnije shvaćaju ukras od bitnoga?
Isus kaže, po djelima i ljubavi između kršćana.

Hrvatski narod je navodno katolički, kršćanski? No, svejedno smo u teškim problemima, egzistencijalnim sumnjama i depresiji. Možda je razlog i u tome što je za nas kršćanstvo i katoličanstvo postalo samo nakit, a ne jednostavno bit našeg života i postojanja. Hrvati se boje raznih opskurnih udruga, Hrvatskom vladaju navodno razne lože koje nas vode i uništavaju.

Isus nam kaže da se međusobno ljubimo kao što On ljubljaše nas i da onda nema straha od bilo čega. 

Mi smo kao narod i pojedinci u strahu, iako smo navodno vjernici.

Zašto?

Možda zato što istinski i dubinski znamo da se jednostavno ne volimo, iako se pravimo mutavi i tvrdimo da smo kršćani, a sve je puno zavisti, podvala, krađe, korupcije, veza, podmetanja, prozivki i mržnje.

Drugi nas gledaju i procjenjuju da se ne volimo, zato oni nama vladaju jer znaju da je naš osnovni argument obična laž i podvala, obmana. sebe možemo obmanjivati, ali druge ne, jer onaj koji gleda zaljubljene, on zna i osjeća da su zaljubljeni.
Kad nevjernici, ateisti, antikršćani i nepokvareni ljudi promatraju kršćanstvo u Hrvata onda im vjerojatno nedostaje osjećaj da iz našeg katolički proklamiranog svjetonazora izrastaju plodovi ljubavi.

Ako su plodovi zli, onda je i korjen mržnja.

Ako želimo ozbiljno proniknuti u Isusovo ljubavno pismo, onda je vrijeme da naučimo to pismo čitati, a u njemu piše:

Bog je Ljubav, a ljubav je očita svakome tko s njom dođe u dodir.

 

Tekst: Vinko Vukadin tropolje.info

Exit mobile version