Mostar danas šuti – ali pamti.

Na današnji dan s dubokim poštovanjem i tugom prisjećamo se sedmorice hercegovačkih franjevaca koji su 14. veljače 1945. godine nasilno odvedeni iz samostana i pogubljeni bez suda i bez krivnje – od onih koji su sebe nazivali „osloboditeljima“. Lišili su ih života, ali ne i hrvatskog i katoličkog identiteta. Naprotiv, u spremnosti da se ni pod prijetnjom smrti ne pokolebaju, ostali su postojani te svjesno i hrabro položili svoje živote za vjeru i za svoj identitet.

U znak trajnog pijeteta, u tišini i molitvi, položene su ruže u rijeku Neretvu – kao simbol boli, ali i trajnog pamćenja. Svaka ruža nosi tihu, ali snažnu poruku: istina može biti prešućena, ali nikada izbrisana.

Misno slavlje u Franjevačkoj crkvi sv. Petra i Pavla bilo je trenutak sabranosti, molitve i zavjeta da žrtva nevino ubijenih nikada neće pasti u zaborav. Njihova vjera, hrabrost i postojanost ostaju trajna opomena, ali i snaga našem narodu. Krv mučenika sjeme je novih kršćana.

Mostar pamti.
Istina živi.
Žrtva obvezuje.