Scena

Mogao je Isus reći, zašto Oče moram sve to proći?

Mogao je Isus reći, zašto oče moram strašnu muku proći, zašto Oče moram, mučen, ostavljen i ponižen biti? Zašto Majka moja, sve to zlo gledati mora, da se njeno čisto srce, za mnom slamat mora? Zašto Oče mili, kad nas dvoje ni zašto krivi, nikada nismo ti bili? Zašto oče mili, moram sve to proći, kad bojim se ja i kada mi sa čela krvavi znoj se javlja?

Činio sam oče Mili samo ono što si želio da činim, ali čovjek grješan uvijek je bio, i mene je Oče često ostavio i ljubio me nije. Zašto sada Oče, za čovjeka grješnog muku moram proći, kad mi nitko od njih neće htjeti doći, kada će me izrugati i u boli ostaviti? Zašto moram Oče dobri sve to proći? Al ništa, naš dobri Isus ne reče, nego se volji Oca svog utječe. Hvala ti Isuse, što si svoj život dao da bi naše grijehe otkupio.

U trenucima kad Isusa spopade žalost i tjeskoba, reče svojim apostolima: “Žalosna je duša moja do smrti. Ostanite i bdijte sa mnom“. Uznemiren i uplašen otišao je malo dalje i pao ničice moleći se „Oče moj! Ako je zbilja moguće, neka me mine ovaj kalež. Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja“!

Znao je Isus što će se zbiti i da će svojim životom naše grijehe platiti ali nije nas, ni na tren, prestao voljeti. Kao kad mladoženja traži prostor za vjenčanje svoje, tako je i Isus je tražio prostor za večeru sa svojim apostolima. Bila je to njegova posljednja večera. Bio je osamljen i tužan a ipak je sve organizirao od prostora do hrane koju će blagovati, vina koje će piti. To je zadnja uspomena na blagovanje sa apostolima. Pričao im je o svemu što će se dogoditi. Govorio im je da će ga jedan od njih izdati, drugi zatajiti a ostali da će se razbježati i da će sam ostati. Nisu vjerovali, a nisu ga ni razumjeli. Na kraju je tako bilo kako je Isus i govorio. Nitko od njih nije vidio tugu i strah koji ga je obuzeo dok je sve to govorio. Znao je On dobro što ga čeka, da će u svemu biti sam, izdan, zatajen i ruglu izvrgnut. Sve je znao a opet je svoje apostole volio. Sve nas je volio.

Mogao je reći:“Neću Oče za njih muku proći i mladi svoj život dati“! Mogao je Ocu svome reći, da se boji i da grješni ljudi nisu toga vrijedni. Mogao mu je reći, ne voliš me oče moj, kad prekidaš život moj i daruješ ga nezahvalnoj masi toj. Poniženje je to Oče moj a ne zavrjeđuju ljudi to“. Sve to, mogao je Isus dragi reći, ali ništa rekao nije, nego volju Očevu ispunio.

Mogao je Isus svojoj Majci se uteći, mogao joj je reći, da se boji, ali nije htio da je još više njegova muka ne boli. Mogao je, sakrit se i pobjeći od svega, ali nije htio, jer je Oca svoga volio i poštivao. Sve što imao je, voljeni naš Isus, nama je darivao. Koliko su tvrda naša srca, kada ljubav i dobrota, za našega Isusa ne kuca. A ne kuca, jer da kuca, zar bi se u čovjeku toliko zlo moglo zbiti i svojega Isusa zar bi mogli toliko izmučiti.

Oprosti nam dobri Oče, jer ne znamo što činimo, jer da znamo zasigurno ne bi, sina Tvoga jedinoga opet grijehom svojim na Križ pribijali.

 

Slavica Vučko tropolje.info

Exit mobile version