Kroz svjetinu bučnu
Ti prolaziš Kriste,
trnovom krunom okrunjen
ruke Ti savršeno čiste.
Križ teški nosiš,
pritišće Ti ramena,
svjetina se i dalje ruga,
rubac Ti pruži ponizna žena.
Brišeš znoj i krvavo lice,
ustaješ, pod križem padaš,
na Veroniku svetu pogledaš,
a rulja želi da u muci stradaš.
O, milostivi Bože,
mučne su te slike,
krvare Tvoje rane
i velika duša Veronike.
Dok Ti u muci tijelo krvari
ostavljaš ovozemne stvari,
Tvoje riječi i danas nadom plamte,
Veronikin rubac stoljeća pamte.
Miljenka Koštro
