Mila Stanković “ulomak iz romana ‘Sjeta tišine’ “

ulomak iz romana ‘Sjeta tišine’

….Sjedila sam s Markom u separeu kavane u hotelu.

Znala sam da se trebam dobro koncentrirati. Prva stvar je da nikada, ali baš nikada, neću reći Marku detalje moje i Larisine sarajevske ratne kave u Koševskoj. Za tu kavu je već znao. Znao je i za moju prijateljicu Larisu. Čak su se i upoznali jedne prigode. Ali Larisinoga prijatelja mu neću spominjati. – Nek’ mu je barem nešto lakše kada je slučaj u pitanju – pomislila sam.

To tada nisam ni znala, a niti mogla sanjati, na što će se izroditi. A, sad se izbjegavanje priče Marku o Larisinome Grguru pokazalo kao pun pogodak.

Razmišljala sam na način: – Sve mu mogu reći o sarajevskoj ratnoj kavi, Larisinoj brošuri, Larisinim kolegama humanitarcima s fotki u brošuri. Ali nikako, i to kako Larisin kolega humanitarac Grgur sliči na našega prijatelja Ivana. I nisam nikada rekla. I danas sam ponosna zbog toga na sebe.

To je bilo tada samo moje zapažanje o sličnosti, identičnosti likova po vanjskome izgledu. Larisin Grgur bio je pljunuti naš prijatelj Ivan. I zašto bih mu to govorila i opterećivala Marka time. A poslije se pokazalo da je tako bolje. I danas ne želim kad razgovaram s Markom o slučaju spominjati tu sličnost. Premda se radilo o identičnosti. I tako je najbolje. A, i rijetko se viđamo.

Također sam trenirala u mislima tijekom razmišljanja dok sam pila popodnevnu kavu u osami, na koji način Marku priopćiti da je Ivan sjedio u kavani s nekom ženom držeći ju za ruku, a to nije bila Lucija. – Nikako – to sam u startu zaključila. – To je druga stvar koju tada Marku ne smijem reći – pomislila sam.

Poslije je to došlo samo od sebe, uz veliki broj žena s kojima se viđao na različitim mjestima, u različitim gradovima, a koje nisu bile Lucija.

A, Marku to i nije bila neka novost kad je Ivan u pitanju. Ali nije mu bilo ni drago. Ni slušati ni razgovarati o tome…. Kao u ostalome, ni meni.

To tada nisam znala i zaobišla sam istinu, u biti prešutjela sam ruku u ruci. Nisam ništa lagala. Tako istrenirana bila sam spremnija za razgovor s Markom.

A onda bih si rekla: – Što li uopće spremam? Što li bulaznim? Što li od muhe pravim slona, i zašto li je ovo sve bitno? Zašto me to toliko opteretilo….

Baš tako, zaključila sam.

Baš me briga, nije to moj problem….

Međutim, to je najlakše reći….

Ali ne i provesti u djelo.

Nisam s Markom odmah počela razgovarati o slučaju. Imali smo mi puno tema i uz to. Premda kad smo došli na priču u razgovoru o toj temi nisam mogla ne primijetiti, a nisam ni morala, Marko je i sam rekao kako je i njega to pomalo okupiralo u mislima, premda je znao puno više od mene o Ivanu. I ne znao….

Prvo što mi je rekao kad smo došli na priču o toj temi, a shvatila sam to kao uvod u razgovor, koji će mi pomoći da posložim neke stvari, je to da su on i Ivan prijatelji iz djetinjstva i kako Ivan zna reći: – Dalji rođaci. Rekao je Marko kako on od kada zna za sebe, zna i za Ivana. Nikada se nisu svađali. Svađali da, ali posvađali ne. Premda su o nekim stvarima imali u cijelosti različite stavove.

I danas ih imaju.

I danas su najbolji prijatelji.

Pričao mi je Marko kako je u Dubrovniku. Znao je da sam obožavala taj grad prije rata. Nisam bila za vrijeme rata u Gradu. Marko je u proteklu godinu dana išao češće. Tada mi je pomisao na Grad vraćala lijepa sjećanja, ali u proteklih deset godina, i ne baš lijepa, premda ga povremeno posjećujem. Tamo više nema nekoga meni bliskoga….

Tada sam upijala svaku Markovu riječ o Gradu. Pričao mi je što je sve razrušeno od neprijateljskih granata…. Na kraju smo se obadvoje rastužili prisjećajući se izvješća ratnih iz Dubrovnika, čiji su građani prošli ratni pakao. Pa je onda dobacio, da nas izvuče iz depre, kao: – Znaš onaj kafić na Stradunu, otvoren je. Može se unutra sjesti i popiti kava….

– Ljudi se vraćaju, život se vraća u Grad – dometnuo je Marko kroz osmjeh.

I danas je prelijep, vratili su se Dubrovčani, vratili su se i turisti. Ali i većini u regiji nedostupan. Cijene su vrtoglave. I nedostupan je malome čovjeku….

Marko je zaobilazio početi razgovor o slučaju. A nisam htjela inzistirati. I zašto bih, pomislila sam. Nije to ni Markov ni moj život. Nije, to je posve jasno. Ali Ivan je Markov prijatelj iz djetinjstva. I moj je prijatelj. A, to što mi se ne javlja kad naiđe pored mene i ignorira me, ipak je vrijedno razgovora.

U ostalome, i Marko je, ponajviše zbog toga došao u Neum.

Onda mi je prostrujalo glavom: – Kad je meni tako teška ta situacija, mogu misliti koliko je puta teža Marku? I bila je. Marko se s tom spoznajom borio odavna….

To je vjerojatno i bio razlog, zbog kojega ta priča nije bila u središtu naše pozornosti. Tako i treba. Danas znam da slučaj treba ignorirati isto onoliko koliko Ivan ignorira prijatelje kad je na zadatku. Tako sam odlučila ignorirati Ivana dok je na zadatku…. – Ali ne. Neće ići. Tko zna na koga je sve usmjeren taj zadatak? Vražja su to posla – pomislila sam prejudicirajući da se radi o zadatku.

Marko me zezao i pitao: – Kako to da te ne zanima kako mi je sinoć bilo na rođendanu? S novom curom…. Pa smo se smijali.

Rekla sam da mi izgleda sretan i da mi je drago zbog njega. I da mu uvijek bude na pameti da želim da on bude jako sretan.

Uhvatio me za ruku i rekao: – U to ne moraš nikada ni sumnjati.

Onda sam se trznula i rekla: – A, Marko od kuda tvoja nova cura zna za mene i zašto me želi upoznati?

Marko se počeo smijati i dodao: – Rekla si to na način kao da se radi o nečemu strašnome.

Dodala sam: – Nije strašno ali vjerojatno žena ima neki razlog kad želi upoznati bivšu curu od sadašnjega dečka?

Onda se Marko smijao grohotom. Ljutito ali kroz šalu sam dodala: – Pa zašto si joj uopće pričao o bivšoj curi? Sad je sigurno ljubomorna i ljuta na mene zato što me stalno spominješ – rekla sam i prekorila ga: – Marko, nemoj me više nikada spominjati svojoj curi jer će te ona ostaviti. Jesi ti normalan?!

A Marko se nije prestajao smijati. Dodao je: – Možda stvarno i nisam normalan. I onda smo se glasno smijali obadvoje….