Connect with us

Kultura

Marko Ljubić: Postaje li sukob Milanović – Plenković fatalan za Hrvatsku?

Nema ničega što jasnije govori o nedostatku minimuma političke kulture i odgovornosti prema temelju nacionalnih interesa, od korištenja ozbiljnih međunarodnih pitanja od vitalnog hrvatskog značaja za unutarpolitičke obračune u zemlji. Pitanje hrvatske suverenosti u BiH, time i ukupne nacionalne državnosti, već godinu dana je prometnuto u krajnje banalnu jeftinu trgovačku robu najšire potrošnje, gotovo na razini značaja nekadašnjih gumenih opanaka.
A pitanje je to opstanka hrvatskog naroda u cjelini.

Takvo ponašanje je utoliko opasnije, ukoliko stvara kaotičnu javnu klimu i idealno uporište i skrovište neprijateljskim interesima u samoj Hrvatskoj, ali još i više, daleko više, što pred zainteresiranim državama i partnerima s kojima se mora postići svoj cilj u BiH, silno slabi hrvatske pregovaračke pozicije.
Tko će stavove Gordana Grlića Radmana ili Plenkovića smatrati ultimativno čvrstim, a takvi bi morali biti ako se želi uspjeti, ako se upravo njih dvojicu brutalno osporava, omalovažava i razvlači u samoj Hrvatskoj. I, ako se oni moraju braniti na primitivnoj razini.

Suparnici i partneri, koliko god na osobnoj razini poštovali nekoga za stolom, svoje odluke donose na temelju pažljivo i detaljno izračunate projekcije njihove moći. Pa se kao i u biznisu, dragoj osobi kaže – oprosti, ne mogu s tobom u investiciju, jer ću ja izgubiti, riskantan si.

Kreatori i pokretači tog javno-političkog sukoba u zemlji, gdje u prvi plan ističem predsjednika Milanovića, baš zbog toga jer izvan svake sumnje zna koliko je to pitanje teško, a rješenja složena, te u velikoj mjeri ovisno o čitavom nizu međunarodnih interesa na koje Hrvatska može ograničeno utjecati, ali i Vladu, prije svih predsjednika Plenkovića, koji je prihvaćao taj pristup u mnogim situacijama, moraju i morali bi bez obzira na suparničku razinu znati da postoje dragocjenosti koje se ne smiju nikada provlačiti blatom. Tome se naravno priključila sva medijsko-politička scena, većinom sa standardnih pozicija, a često i s tragikomičnih, na brzinu formiranih, kao ovih iz Mosta ili DP, te smušenih Suverenista.

Nema tko u tome ne nastoji nešto utezgariti, umutiti, od neslužbenih medijskih propagandista nekih američkih nižerangiranih krugova, preko tipičnih antifa-građanskih komentatora tipa Trkanjac, do vrlo sličnih, gotovo identičnih stavova navodnih desnih tragikomičnih komentatora i nadriintelektualaca koji pokušavaju sve probleme svesti pod crno-bijelu prizmu personalizacije problema u trojici lidera. Ta banalizacija je možda i najteža podvala u hrvatskoj javnosti.
U isti se koš trpaju Izetbegović, Dodik i Čović, pa se s tim potpuno zanemaruje dubinsko stanje odnosa, uzroka i posljedica problema u BiH, a realno silno šteti jedino hrvatskim pozicijama. Jer, bilo Dodika i Izetbegovića ili ne, baš ništa se u BiH neće promijeniti glede stanja i uzroka krize, ostat će Republika Srpska, ostat će nepošten i destruktivan promuslimanski poredak u Federaciji, koji je uspostavila i nametnula međunarodna zajednica (čitaj: američke administracije preko posrednika) a bit će obezglavljen najozbiljniji politički projekt subjektivizacije hrvatskog naroda koga personalizira Čović.

Zato u sadržajnom i simboličkom smislu između Čovića i ove dvojice nema ničega usporedivog.
Zanimljivo je da nitko u Srbiji i RepUblici Srpskoj neće ozbiljno razgovarati o izjednačavanju Dodika s Izetbegovićem i Čovićem, niti će u Sarajevu bilo tko u istu ravan s Dodikom i Čovićem dovesti Izetbegovića.

Govori li posve suprotno ponašanje u Hrvatskoj nešto nekome?
Trebalo bi govoriti svakome. Jer, politike Srba i Bošnjaka su konstanta, tko god ih predstavljao, a njihove pozicije, usprkos taktičkim primjedbama iz svijeta, upravo su izraz volje toga svijeta. Čović s druge strane godinama nastoji tom istom svijetu reći da nije dosljedan, da se ruga svojim jamstvima i načelima, strpljivo gradi hrvatski politički subjektivitet i – odbija nestati čuvajući i jačajući jedino neprolazno i nepregovaračko uporište – zemlju na kojoj je ostala čizma HVO-a. Ponavljam, jesu li izjednačive te pozicije!?

Ista je stvar s međusobnim optužbama Milanovića i Plenkovića, koje je prvi, grubo i nekontrolirano počeo koristiti Milanović, izvan svake sumnje motiviran utjecajem na unutarnjo-političke procese i ostvarivanjem političke, javne, a s izborima i institucionalne nadmoći. Ti sukobi su, kao i svaki sukobi u borbi za moć, počeli od običnih čarki, te sa zahuktavanjem nužno zahtjevali sve snažnije oružje, gorivo i uloge.
Tako se došlo do zlouporabe temeljnih nacionalnih vrijednosti.

Milanović je lukavo nasrnuo na Plenkovića, izravno i posredno preko udara na Grlića Radmana, potpuno sigurno znajući da se status Hrvata u BiH ne može obraniti i definirati na način koji on zagovara, kao što je potpuno sigurno znao i zna, da se ti procesi u BiH ne mogu preusmjeriti u hrvatsku korist bez blagoslova SAD-a i pripadajućih satelita iz međunarodne zajednice. Da bi se efikasno razgovaralo za stolom, nije dovoljno biti za stolom, iako je presudno za bilo kakvu šansu, nije dovoljno imati samo pravo, niti načelno uporište, niti će tu pomoći previše paragraf Bečke konvencije na što upozorava Luka Mišetić, jer za korištenje prava treba imati političku moć. I, u datom trenutku biti dovoljno interesantan, imati što ponuditi.
To znaju i Milanović i Plenković.

Znaju oba da se iz Hrvatske danas ne šalju signali političke moći.

Milanović je u razvoju unutar-političkih borbi znao da se tu Plenković, a pogotovo Grlić Radman ne mogu lako braniti pred domaćom javnosti, jer jednostavno, diplomatski i međunarodni odnosi su daleko najmanje iskustveno bliski najširoj javnosti, koja je s druge strane presudna za politički status u zemlji. Na tom području, ako ćeš biti zločest možeš doslovno baš u svemu i na svemu cipelariti suparnika, gdje je pristup u polemikama otprilike sličan srpskom i antifa pristupu svetosti Stepinca sa zaključkom – da, ali mogao je više. Nositelji vanjske politike ne mogu ni blizu javno komunicirati s kim, kako i kada razgovaraju, o čemu, što im je suprotstavljeno, što imaju za ponuditi, kakve su pozicije Srba i Bošnjaka u tim procesima, tko ih i kako zastupa, zašto i kamo vode u konačnici ti procesi. Često o konačnom cilju, recimo američke politike prema Balkanu, veze nemaju ni prilično visokorangirani američki predstavnici i posebni izaslanici, jer svi oni imaju točno određene uloge i mandate, a karijerno su izučeni ne propitkivati i neinteresirati se što nakon toga. S tim se Milanović susretao kao predsjednik Vlade i o tome sve zna.

Zna da se uspješnost ministra vanjskih poslova ne mjeri njegovom lepršavošću pred kamerama, zna čime je ograničen svaki diplomat, pogotovo u tijeku vrlo složenih operacija, pa se njegovi javni udari na Grlića Radmana, zbog toga jer je u sukobu između njega i Plenkovića posve prirodno stao uz šefa Vlade čiji je ministar, mogu bez okolišanja smatrati štetnim i nepoštenim, s vrlo ozbiljnim štetnim posljedicama za hrvatski interes.

Javnost s lakoćom nasjeda na to, ne shvaćajući da su najbolji ministri vanjskih poslova figurativno – dosadni tipovi. Ministri vanjskih poslova nisu manekeni, niti zabavljači, a više od bilo kojega drugoga ministra moraju raditi da bi se godinama nakon zasijanog i njegovanog usjeva vidjeli plodovi toga rada. Zna Milanović da se stanje hrvatske državnosti u BiH nije dogodilo jučer, zna kako je to stanje i pod čijim blagoslovom nastalo, zna i kako se jedino može promijeniti.
Bez potpuno usuglašenih ciljeva, bez potpuno usuglašenih modela, koraka i koračića u Hrvatskoj, gdje će i dnevno-politički neprijatelji savršeno koordinirati sve što rade, a imati snažno uporište u Mostaru – nemamo izgleda.

S druge strane, Plenković, stisnut neprekinutom unutarnjo-političkom kampanjom, utoliko neugodnijom ukoliko ju realno i posve neuobičajeno predvodi predsjednik Republike, uz gotovo histerične nasrtaje s kompletne deklarirane desnice, s klasično suprotstavljenom ljevicom, kojoj, koliko god bio uključiv, kao šef HDZ-a nikada neće biti prihvatljiv izuzev taktički kad potpora njemu osobno može biti razorna za HDZ, zatim suočen sa suprotstavljenim interesima službenih saveznika oko BiH i višegodišnje zapuštenim pozicioniranjem Hrvatske po tom pitanju, očito je, upada u zamku upuštanja u dnevno-političko valjanje koje mu je nametnuto, i iz kojega ne vidi dobitnog izlaza, a posve refleksno, boji se utjecaja odgađanja ili nerješavanja toga pitanja na vlastitu političku poziciju.
To postaje zabrinjavajuće.

Nakon krajnje grmojiziranog ili mataniziranog prijedloga promjene Ustava i Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, s neobičnom i opasnom improvizacijom prijedloga Zakona o referendumu, s kojima se izuzetne političke vrijednosti i realna potreba svode na dnevno-političku prilično banalnu reakciju, ovakve poruke i svaljivanje kompletne krivnje na Milanovića, govore o golemoj nesigurnosti, i Plenkovića predstavljaju posve drugačijim od profila političara koga je u ovim turbulentnim vremenima većina Hrvata prepoznavala kao drugačijega čovjeka i lidera od svakodnevnih političkih prolaznika.
To nisu dobri znaci ni za njega, ni za Hrvatsku.

Treba naglasiti da je uz sve otegotne okolnosti koje sam naveo, jedan od možda i najbitnijih problema Plenkoviću, opasno prevladavajuća tezgaroška narav HDZ-a, koji se nakon Tuđmana ponaša, i kad se bori za vlast, i kad vlada, kao nogometna momčad kojoj je u naravi borba za opstanak. Ta narav je u dobroj mjeri kadrovski devastirala stranku, time i državu, što je i samoga Plenkovića i mnoge ljude koji imaju što ponuditi, dovelo u poziciju ovisnika pretežite mediokritetske strukture, idealne za mutikaše, ” Matane” i lupeže svih vrsta, koji nemaju ni volje, ni interesa a ni znanja graditi uspješno, pažljivo, odgovorno a dugoročno politike i postizati ciljeve. Takvi znaju jedino za politiku – daj što daš i daj odmah, ili ću ti srušiti kuću!

Plenković, očito svjestan da će razne Grmoje, na žalost i Raspudić, pogotovo Milanović, zatim laička i najšira javnost iskoristiti nedostatak realnog vidljivog uspjeha u BiH i biti nezadovoljna, komunikacijski čini ozbiljnu pogrešku, pa u isti koš stavlja i u istu ravan navodnih razloga odustajanja Schmidta od nametanja izmjena Izbornog zakona, dovodi Milanovića i Izetbegovića.

Još je opasnije Milanovićeve poruke, pa i uvrede sarajevskim političkim lupežima, isticati kao relevantan razlog muslimansko-bošnjačkog divljanja.
Oni divljaju od 1992. godine, kad je Milanović štemario kvartom.
A i ranije.

Jednostavno, to je potpuno pogrešno.
Da je Milanović opalio šamar Schmidtu, Plenković ne smije u istu ravan dovoditi otvorene prijetnje muslimanskih lidera i Milanovićeve nekulturne riječi, ponajprije jer mu golema većina ljudi ne vjeruje kad je to u pitanju, što nadalje, upravo zbog takvoga nepovjerenja i rezerve slabi njegovu poziciju. I u zemlji, i izvan zemlje.
To Hrvatskoj nije u interesu.

Jednostavno, da je Milanović rekao ne znam što o Schmidtu, to nikako nije mogao biti razlog odgađanja najavljenih promjena, jer Schmidt nije kreator, neće biti i nije autor bilo kakvih politika i promjena, kao što nije ni Bundestag i tamošnji lobisti, niti će presudno na to utjecati briselska administracija. Niti sarajevska čaršija. To Plenković zna bolje od Milanovića, a upravo ta činjenica ograničava Plenkoviću manevarski prostor.
Jer, Bruxelles i tamošnji dužnosnici ne odlučuju o BiH, nitko ih ništa neće pitati. To je pitanje na koje utjecaj ima nekoliko zainteresiranih država, što Plenkoviću, koji iznimno uspješno i s nesumnjivo velikim utjecajem u Bruxellesu rješava čitav niz važnih pitanja za Hrvatsku, ali sve pitanja od nepresudne važnosti za većinu savezničkih država, pa onda i bez većih interesnih zaprijeka, nameće daleko veće zahtjeve. Oko BiH ne mogu bitnije pomoći ni predsjednik Europskog Vijeća, ni predsjednica EK.

Bruxelles fingira političko odlučivanje u BiH, a zanemariv, eventualno usputno lobistički im je realan utjecaj. Teška je pogreška dovoditi u istu ravan djelovanje bošnjačkih militanata s Izetbegovićem na čelu i djelovanje predsjednika Milanovića. Milanović ne pomaže svojim retoričkim omalovažavanjem i uvredama mnogih birokrata, predstavnika, pa i lidera iz međunarodne zajednice jer pametni i odgovorni ljudi nikoga tko u njima bitnim procesima može biti kamenčić u pločniku poželjnog puta ne pretvaraju u neprijatelja, no, nije, kad bi se njegovi izrazi preveli na kultiviranu komunikaciju ni daleko od istine, a pogotovo je bitno – Milanović ni jednom riječju, postupkom, porukom, baš ničim nije tražio ili pokušao ostvariti nešto izvan postojećih načela međunarodnog poretka ili na štetu drugih naroda.
Izetbegović jest.

S druge strane, sad imamo kakofoniju zgražanja zbog Izetbegovićevog i muslimanskog ponašanja u BiH, povodom najavljenih Schmidtovih promjena.
To mi je pogotovo tragikomično.

Čuditi se nekome tko vodi eksplicitno, tisuće puta očitovano i dokazano izrazito neprijateljsku politiku od 1992. godine prema hrvatskom narodu, čuditi se nekome tko te progonio, ubijao, iseljavao i optužuje tebe da si genocidan, tko ti je usprkos svega što si iz ovih ili onih razloga učinio dobro za njega, uz blagoslov prvenstveno SAD -a i njihovih strateških interesa doslovno preoteo ili pokušava potpuno oteti dom, život, osobnost i sad se zgražati njegovim trenutnim ponašanjem je – izraz totalne dezorijentacije.
S takvim uspoređivati Milanovića je strašno.

Nesretni i tragikomični samozvani komentatori će, da bi se nekako uvalili nekome iz vladajućih i ojađenoj antimilanovićevskoj unutarhrvatskoj masi ljudi, napisati da Milanović daje barut Izetbegoviću, dovodit će u vezu Milanovićevo prepucavanje sa Sarajevom, s terorističkim činom protiv Charlie Hebdoa i Francuske, filozofirati k’o tele nad Hegelom o teologiji Islama i psihologiji inata, izjednačavajući kreature Izetbegovića, Džaferovića i Komšića ni manje ni više nego s prorokom Muhamedom, trkeljat će o terorizmu koga će eto izazvati Milanović kako bi, eto, obranili Plenkovića i Grlića Radmana. Bože sačuvaj.
Čak daleko ispod razine Hasanbegovićevog diplomatskog ekscelenciranja u Iranu, a mislio sam da je to dno dna.
S druge strane, Trkanjac će upravo u tom trenutku, a dugo i uporno prije toga Višnja Starešina, pokušati opet dovesti u istu ravan Čovića, koji gradi hrvatski institucionalni opstanak u BiH bez i jedne, jedine iritantne riječi prema bilo kome, s takvim muslimanskim liderima, prljavo i podmuklo relativizirajući višedesetljetne muslimansko- američke politike.

Svi ti antimilanovićevski i antičovićevski pokušaji, ali i antiplenkovićevski, u kojima se traže i promiču uzroci problema u BiH i u konačnici zamagljuje bit stvari, dodatno slabe upravo poziciju Plenkoviću i Grliću Radmanu.
Zato je iznimno štetno da sam Plenković koristi dio toga arsenala, pristajući na taj način na unaprijed izgubljenu utakmicu, koju mu je i lukavo i neodgovorno davno nametnuo Milanović.

Mi smo se doveli takvom eskalacijom i ponašanjem u poziciju da Cristian Schmidt, u jeku otvorenih prijetnji koje doživljava u Sarajevu, ističe u intervjuima predsjednika Republike Hrvatske i javno ga upozorava na ponašanje, dovodeći opet u međunarodnoj javnosti u istu ravan zločinca i žrtvu.
To nikakav, baš nikakav birokrat, tko god bio, nikada, bez obzira na razloge, ne bi smio učiniti.
Za takve bi predsjednici država morali biti zabranjeni grad, a mi svjedočimo da im predsjednik Vlade, koji bolje od ikoga s obzirom na svoj profil, to zna, nabacuje volej.

To je eksplicitan odnos prema hrvatskoj državi i nikako ne koristi Plenkoviću i Vladi, jer, iako se odnosi na Milanovića, odnosi se stvarno i na njih. Jer, neizravno govori o tome da je Hrvatska u međunarodnom smislu talac dnevno-političkih unutarnjih sukoba, a tu nije bit stvari čak ni tko je započeo rat, bit je stvari – tko i kako može pronaći izlaz iz toga danas, ali i ubuduće.

Umjesto da se u Hrvatskoj iščuđavamo Izetbegoviću i međusobno optužujemo za nešto što trenutno nismo u stanju završiti kako želimo i prikazati kao nacionalni uspjeh, umjesto da od običnog političkog pijunčića radimo velesilu i Sulejmana Veličanstvenog kome realno ni park ne bi mogao uređivati, iščuđavamo se prijetnji, koju eto trideset godina kasnije uočavamo, nakon tisuća pobijenih, masakriranih i stotina tisuća prognanih, umjesto da po provincijalnoj, ali i hibridno-ratovskoj matrici tuđa zločinstva nasilno dovodimo u vezu sa svojim ljudima i u istu ravan svrstavamo Izetbegovića i Čovića i emitiramo s oduševljenjem zaluđenih krugova informacije da će Amerikanci hapsiti Čovića, umjesto da od Plenkovića i Grlića Radmana ultimativno odmah tražimo ono što ne mogu isporučiti i zbog toga ih nazivamo izdajnicima, umjesto da upozorimo Sarajevo, Schmidta i svakoga tko je zainteresiran da Milanović nikako ne može biti uzrok i razlog stanja u BiH i njihovog političkog taktiziranja, bilo bi vrijeme – stati na zemlju, bar na mjestu gdje je ostala hrvatska vojna čizma HVO-a i malo samouvjerenije se postaviti prema problemu u BiH.
I vjerovati malo više u sebe.

I u Hrvate u BiH.
I u Čovića i njegove kolegice i kolege.

Jer, o njihovoj se trenutno koži radi, makar kasnije o koži svakoga Hrvata.
Za početak, izbjeći probleme Hrvata provlačiti kroz dnevno-političku prašinu na radost brojnih neprijatelja.
Drugo, vidjeti što odmah možemo uraditi i to odmah napraviti.
Recimo, hrvatska javnost je prešutjela zastrašujuću i razarajuću informaciju europarlamentarke Željane Zovko da hrvatsku putovnicu, dakle hrvatsko državljanstvo ili u prijevodu – hrvatsko političko biserje, ima milijun i dvjesto tisuća državljana BiH.
A uoči rata je u BiH živjelo oko 700 tisuća Hrvata!

U ozbiljnim krugovima je javna tajna još od 1992. godine da sva muslimanska elita ima hrvatsko državljanstvo. Primjerice, cijela Izetbegovićeva obitelj. Sva politička, vojna, kulturna, medijska, poslovna, vjerska, športska elita, upravo struktura koja osmišljava, lobira i provodi krajnje neprijateljsku politiku prema Hrvatima BiH, hrvatski su državni dioničari.

Zbog toga se i ponašaju kako se ponašaju. Dođu na HRT i prijete ratom, susretnu na autocesti lokalne Hrvate sa znakom ZDS i otvoreno ih napadaju zbog “fašizma”, uzimaju goleme državne i subproračunske novce za filmove, na spomenicima poginulim hrvatskim braniteljima u sred Zagreba, koje je financirala država ističu otvorene jasenovačke laži, uzdižu neprijateljsku zastavu Armije BiH, ukratko – ureduju u Republici Hrvatskoj.
I ratuju protiv hercegovačkih “ustaša”, nekadašnjih Bobanovaca, Tuđmanovaca, Kordićevaca, danas Čovićevaca, jer imaju i državnu potvrdu da na to imaju pravo, a vide, osjećaju i čitaju u medijima i u političkim sukobima da mogu arbitrirati na davno posijanim obavještajnim matricama koje su počivale na kriminalizaciji Hercegovaca, zatim korak po korak, svih državotvornih uporišta.

A vide i smiju se kretenlucima nadriteoretičara islamske teologije i psihologije, koji Hrvate plaše inatskim terorizmom, kao da je hrvatski narod izlog tetkica.
Hrvatska država im odmah treba oduzeti te igračke i jasno im staviti do znanja da se ne može u Hrvatskoj honorirati neprijateljstvo prema jednom, jedinom Hrvatu, gdje god i tko god bio. Čak ni prema hrvatskom razbojniku, čije razbojništvo treba vrednovati samo i jedino Republika Hrvatska.

Umjesto da se iščuđavamo ” što nam rade” vrijeme je početi se baviti bitnim pitanjima, jer će nebriga o njima ugroziti trijumfalne uspjehe, pri čemu ne govorim samo o Pelješkom mostu Svete Ane, ni o Eurozoni, ni o Schengenu, ni o EU ili NATO-u. Govorim o državnosti, koja je iznad svega toga, cilj, vrijednost, a sve ostalo su sredstva. Svaki kamenčić u slagalici državnosti mora biti biser, dragocjenost koja se ne baca pred svinje.

Marko Ljubić, kolumnist Narod.hr-a izabran za potpredsjednika HNIP-a –  narod.hr

Marko Ljubić/Facebook

Continue Reading
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.