Scena

MARKO LJUBIĆ – Bez čvrstih partnerskih odnosa u Vladi, Mostova obećanja su mjehur od sapunice

Autor: Marko Ljubić 

Ni Orešković, ni Karamarko s partnerima, ni Kovačić i Petrov s kolegama u Mostu, nisu djeca, niti je država igraonica. Moraju shvatiti da su svi problemi zatečene činjenice, a plaćeni su da budu pametniji od izazova s kojima su suočeni

Vijesti o državnim aktivnostima, prije svega predsjednika Vlade Tihomira Oreškovića, koji i ima presudne nadležnosti u upravljanju državom, stižu jedan drugu. I ne zvuče sve loše, pogotovo u kontekstu svega što smo navikli gledati u posljednje četiri godine.

Ali i nerealna očekivanja polako prizemljuju.

Orešković u Bruxellesu, Orešković primio potpredjednika Europske komisije Valdisa Dombrovskisa, Orešković na sastanku s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel. Nijemci očekuju vjerodostojnu državnu politiku i nužnu stabilnost radi gospodarske suradnje, Dombrovskis iznosi stavove i očekivanja Europske komisije, pri čemu ističe da njihova očekivanja nisu samo usmjerena na stabilnost državnih financija, konsolidaciju proračuna, upravljanje državnim i javnim dugom, već ističe niz očekivanja u području socijalno-političkih elemenata, ili, recimo obrazovanja i javne uprave.

Ništa se ne može napraviti bez – čvrste države

Drugim riječima, naši europski partneri od Hrvatske očekuju dosta stvari, koje zapravo i mi sami očekujemo.

U čemu je onda problem?

Problem je što se nijedan taj zahtjev, odnosno nužna promjena u zemlji, ne može ni pokušati realizirati, prije toga osmisliti, bez čvrste vlasti. Bez jake države.

Što utječe na ocjenu jakosti države i koje su pretpostavke jake države, koja vjerodostojno inozemnim partnerima, ali i zainteresiranim socijalnim, političkim i društvenim skupinama u Hrvatskoj, može prezentirati svoja stajališta i očekivati – razumijevanje. Pa i potporu.

Ne treba biti vrhunski analitičar da bi se samo iz javnih istupa partnera u aktualnoj vlasti, prije svega članova Mosta, mogli uočiti svi najvažniji problemi koji snažno utječu na percepciju državne vlasti. I u zemlji i u svijetu.

Bolje nego igdje se vide svi nesporazumi koje u ovome trenutku prilično jasno vide i partneri izvan Hrvatske i sve zainteresirane grupe u Hrvatskoj. Ne treba se nitko zavaravati, svaki relevantan političar, birokrat i državnik s kojim se susreće predsjednik Vlade Orešković prije sastanka s njim, ili bilo kojim državnim dužnosnikom, ima iznimno precizne analize o stvarnom stanju prilika u Hrvatskoj, kroz koje onda procjenjuje vjerodostojnost Oreškovićevih riječi.

Uvijek će se Oreškovićeve riječi procjenjivati kroz analizu njegovih mogućnosti.

Nema presudne veze s tom procjenom, niti konačnim stavom to što je Orešković bio vrhunski i ugledni menadžer jedne svjetske kompanije i što je njegov osobni životopis relevantan. To može malo pomoći, ali ničiji životpis ne može zamijeniti nesigurnu vlast, teškoće u donošenju odluka, stanje društvene klime u zemlji, realne odnose antireformskih i reformskih snaga, te silnice koje presudno utječu na sve, pa i na ponašanje aktualne vlasti. A tu Orešković ne stoji dobro.

Niti mu smije izgovor, ne samo njemu, nego i Karamarku ili Mostu biti prethodna vlada. Ne smije im opravdanje biti niti realno izrazito neprijateljsko i potpuno rigidno okruženje, vrlo primitivni navijački i neobjektivni mediji, najčešće izrazito na strani destrukcije, pa čak i kao nositelji društvenih devijacija.

Jednostavno, ni Orešković, ni Karamarko s partnerima, ni Kovačić i Petrov s kolegama u Mostu – nisu djeca, niti je država igraonica. Niti ih je netko priveo u državni vrh. Svi problemi su jednostavno zatečene činjenice, realnost koja od njih zahtijeva dovoljno znanja, odlučnosti i jasnoće u kreiranju politika, koje će nadvladati te probleme i sve utjecaje okruženja.

Oreškovićevim rječnikom rečeno, plaćeni su da budu pametniji od izazova s kojima su suočeni.

U čemu griješi prof. Kovačić?

Uzmimo neke izjave prof. dr. Ivana Kovačića, čovjeka koji i po svojoj profesionalnoj karijeri nastavnika na Medicinskom fakultetu u Splitu, zatim po svim svjedočenjima, osobe koja slovi kao pošten čovjek i beskompromisan borac protiv društvenih devijacija i njihovih nositelja, već sad ima specifičnu težinu u Mostu, ali i hrvatskoj javnosti, zbog pozicije Mosta u vlasti.

Zbog toga je njegova izjava o važnim pitanjima zanimljiva svakome tko ima ikakvih interesa u Hrvatskoj.

U čemu Kovačić griješi?

Jednostavnim rječnikom rečeno, griješi u tome što načela i principe koje koristi i kojima se neupitno prilagođava kao znanstvenik na Medicinskom fakultetu u Splitu zanemaruje ili drži nebitnima u pristupu društvenim problemima zemlje. A to je izrazito štetno.

Jer odlučivanje je proces koji je utoliko efikasniji i bolji, rezultati predvidljiviji i pozitivniji, ukoliko počiva na temeljnim polazištima znanja u područjima na koje se odnose odluke. A to u hrvatskoj politici nedostaje, ne samo i ne presudno zbog zločestoće ljudi u politici, već zbog sustava političkog odlučivanja koji je samo modificiran za samoodržanje iz totalitarnog režima.

To govori da i realno vrhunski intelektualac misli pod utjecajem dugogodišnje afirmacije devijantnih političkih načela i modela, da za politiku vrijede i moraju vrijediti neka posebna pravila, vrijednosti i kriteriji, često i suprotna svim ostalim društvenim sferama i djelatnostima. A to je strahovita pogreška.

Recimo riječi profesora Kovačića o tipu suradnje s Domoljubnom koalicijom, da „mi nismo klasična koalicija već tek suradnici. Mi nismo a priori niti protiv HDZ-a niti SDP-a i tako smo i nastali u našim sredinama. Mi smo nastali tamo kao reakcija na kriminal, lopove i štetočine koji su uništavali sredine bez obzira jesu li bili u HDZ-u, HSS-u, HSLS-u ili SDP-u“, krcate su porukama inozemnim partnerima, ali i društvenim skupinama u Hrvatskoj s kojima će morati surađivati, da ova hrvatska vlada nema ni blizu jasnu, čvrstu i promišljenu politiku.

Niti da počiva na čvrstim partnerskim pozicijama. Niti da ima prihvaćen minimum jasnih polazišta i ciljeva oko kojih nema dvojbi, na temelju kojih je moguće očekivati čvrstu i stabilnu vlast.

A nitko nikada, bez obzira o kakvim se osobnim odnosima radilo, pa i možebitnim čarobnim mogućnostima Oreškovića, nije uspio prevagnuti za veće povjerenje inozemnih partnera u zemlju, koju predstavlja slaba vlast. Bez obzira o kome se radilo.

U takvim okolnostima u takve zemlje i takvim vladama dolaze špekulanti, institucije i države koje su zainteresirane za neizrečene interese i ciljeve, često i vrlo podmukle, pod krinkom investicijske, poslovne ili slične suradnje, pri čemu su im gubitci u toj sferi ukalkulirani u konačne ciljeve koji se ne mogu kupiti novcem ili investicijama.

Nije li razina izloženosti Republike Hrvatske neodgovarajućom kontrolom duga, slabim gospodarskim procesima, više nego plodan kanal za najrazličitije utjecaje na samu hrvatsku nacionalnu suverenost? Da, jest.

U čemu još griješi Kovačić?

Recimo, reformu lokalne prave, samouprave i javne uprave isključivo adresira na ministricu Alibegović. To ne može biti niti je isključivo njena nadležnost, jer je to prvorazredna politička obaveza kompletne vlade. A u nekim elementima i prvorazredna nacionalna obveza, koja se ne smije niti pomisliti osmišljavati, a da ne govorim o odlučivanju, bez najšireg političkog legitimiteta, pri čemu nikako ne mislim na postojeće stranke, nego na sve državljane RH. Podvlačim ovo – sve. Upravo tog ranga je politika regionalizacije Hrvatske.

Nevolja je u tome, što je Most promovirajući svoj na neki njihov način neutralan status u ovoj vladi, od prvoga dana inzistirao na ministarstvima u kojima će kao on – provesti reforme. Teška i jako opasna zabluda.

Ništa od reformi bez odgovornosti svih partnera

Nema ni jedne jedine reforme bez potpune suglasnosti i odgovornosti koalicije ili saveza, kako god to zvali Mostovci. Niti za bilo koju slabost, pogrešku, bilo koje odustajanje od politika Domoljubnoj koaliciji, prije svega HDZ-u, može realno Most biti – krivac.

Nijedan ministar ne smije i ne može prići nekakvim reformama, a da prije toga najuža rukovodstva saveznika u Vladi nisu zauzela jasan politički stav i promovirali cilj tih promjena, reformi, kako ih god zvali. Nema li suglasnosti, takva poruka je signal svim inozemnim analitičarima i partnerima – da imamo Vladu koja nema – vlast.

Most poručuje da nije za lustraciju, ističući s pravom kritike na račun prilično nesuvislog javnog trolanja o tom prevažnom političkom programu, prije svega sa strane pravaša u Domoljubnoj koaliciji. Profesor Kovačić, svodeći lustraciju na kritiku SDP-a i HDZ-a, odnosno njihovih političkih pogrešaka kroz godine upravljanja Hrvatskom, zapravo šalje najpogubniju poruku. Ne samo politički, već prije svega za realni kredibilitet nastavnika na hrvatskom sveučilištu.

Potpuno se delegitimira na taj način. Zašto?

Zbog toga što jednom političkom programu, teorijski osmišljenom u teoriji tranzicije i politički provjerenom u razvijenijim zemljama od Hrvatske, daje banalan značaj običnoga politikanstva, koji se svodi na kritiku dnevne politike postojećih političkih aktera u Hrvatskoj.

Narodski rečeno, ubija vola za kilu mesa.

Ako bi Kovačić primjenjivao standarde koje primjenjuje u znanosti, onda bi prva stvar koju bi uradio u politici bila, točno onako kako za svoje znanstvene analize i odluke konzultira medicinsku literaturu i autoritete, konzultirati politiloške, sociološke i pravne studije s naglaskom na teoriju tranzicije o fenomenima političkih odnosa.

Društvene bolesti ne liječe – liječnici

Kako god postoje realne bolesti ljudskog organizma, tako postoje i realne bolesti društva, društvenog organizma. Kako se god ljude ne liječi dogovorom automehaničara, koliko god uspješni automehaničari bili, tako se ni društvene bolesti ne otklanjaju dogovorom liječnika, koliko god uspješni bili.

I automehaničari mogu donijeti odluku o liječenju čovjeka, kao što i liječnici mogu donijeti odluku o popravku vozila, ili društva, ali presudno u samim slučajevima je znati – tko zna i kako provesti proces liječenja.

Političari su utoliko bolji ukoliko više primjenjuju specifična stručna znanja u političkim odlukama.

U svakoj knjizi i poruci relevantnih stručnjaka međunarodnoga ugleda Mostovci će naći da je lustracija – prvorazredna nužnost, koja nema nikakve veze s dnevnopolitičkim kritikama političkih partnera. A u teoriji i analizama ne zove se niti se najčešće nužno mora nazivati – lustracijom. Jednim imenom to je fenomen poznat kao – tranzicija, a u specifičnim okolnostima to je ono što Most najviše voli – reforme.

To je biti svih tranzicijskih promjena, koje se prije svega odnose na promjenu društvene paradigme. Jedino promjenom paradigme Kovačić i kolege mogu se sustavno riješiti lokalnih razbojnika, koje u nacionalnoj politici, očito je, imaju stalno pred očima.

Profesor Kovačić i kolege, čini mi se, ne shvaćaju da nije nikakav politički doprinos vrijednostima hrvatske politike i društva to što će oni spriječiti izbor Milijana Brkića na mjesto ministra branitelja, zbog toga što je navodno prepisao diplomski rad. Bit stvari je osigurati sustav koji neće prepisivanje, varanje, korupciju svih vrsta smatrati normalnim, koji neće afirmirati takve vrijednosti i načine društvenog ponašanja, već u startu iskorijeniti te dokazane društvene devijacije.

Preventivni sustav, a ne arbitraža Mosta

Preventivni državni i društveni sustav, a ne policija. Sustav, a ne arbitraža Mosta.

Dakle, nevolja Kovačića, Mosta, ali i kompletne kritike društvenih i političkih događaja s rijetkim izuzecima u Hrvatskoj je u tome što postizanje društvenih, političkih i uopće civilizacijskih poželjnih normi, stečevina uspješnih društava i država najčešće vežu za osobne preferencije pojedinih političara i njihovo djelovanje.

Od toga se mogu dobiti mrvice, tek naznake nade i povjerenja u konkretnog čovjeka, ali bez sustavnog pristupa promjeni kompletne društvene paradigme nemoguće je spriječiti infiltraciju slabosti i nečistoće u društvenim i državnim institucijama.

A svaka, baš svaka vlada u takvom društvu mora nužno biti i slaba, a rezultati jako mršavi. Odnosno, jako daleko od optimalnih ciljeva i ispod realnih nacionalnih mogućnosti.

Problem poruka koje šalje ova vlada, makar iza takvih poruka stajali neupitno pošteni ljudi kao profesor Kovačić, je u tome što relevantne strukture kojima su upućene znaju da one nisu plod osmišljene i sustavne političke volje, nego neka vrsta privremenog i pojedinčanog slučaja. Makar i pozitivnog.

A to nimalo neće umanjiti negativno mišljenje o Hrvatskoj kao državi, o njenoj vladi i, prije svega, društvenom poretku koji je za svaku analizu strateški daleko bitniji od bilo kojega pojedinačnog političara.

Svaka namjera provođenja reformi nužno će pasti na nerazumijevanju društvenih pitanja i problema, od kojih sam neke primjere ovdje istaknuo.

Exit mobile version