Marina Vukoja “U susret Badnjem danu i Božiću, Koritska baština”

Selo Koritia, prava je oaza mira, topline, netaknute prirode, starih običaja koji se i danas njeguju i prenose s koljena na koljeno. U ovoj priči želim opisati neke od običaja za nadolazeći Badnji dan i Božić. U zadnjoj nedjelji Adventa obvezno se išlo na ispovijed ili kako ljudi ovdje kažu: „na izmirenje s Bogom, valja bez grija dočekati Malog Isusa“! Išlo se i na zornice, ali tko je mogao, jer u selu se živjelo od poljoprivrede, bavilo stočarstvom. U ovo vrijeme najviše su se janjile ovce. U štali je bilo posla danonoćno. Trebalo je tek ojanjene  janjce očistiti pregledati nosnice i usta, odstraniti sluz i položiti ga uz majku. Poželjno je da uzgajivač prve mlazove mlijeka izmuze na pod, jer su oni najinficiraniji, a dva tri mlaza izmusti janjetu u usta. Kasnije bi se ono samo izborilo. Priprema za Božić počinje od 21.prosinca. Do tada bi svi teški radovi što u polju što oko drva, žita … trebali biti dovršeni. Bila je poznata uzrečica: „O sveti Bože sad mi sve moje dotraj doma“. Gastronomska kultura ovoga sela je raznolika. Na sam Badnjak bi se postilo. Postili su i stari i mladi. Ribe za Božić baš i nije bilo. Kupus bi se sitno izrezao i pržio na ulju, zatim posolio smočilo se s domaćim kruhom. U nekim obiteljima su se pekli uštipci, posni, ravni. Smočilo bi se s orasima. Ujutro na Badnjak pri susretu s ljudima pozdravljalo bi se sa Hvaljen Isus i Marija na dobro vam došlo Badnje jutro. Odgovaralo bi se: „Navjeke bio, i stobom Bog da zajedno“! U jutro svi su znali svoj posao. Poslije štale domaćice su išle u kuću raditi. Za Božić bi pripremale istupano žito-ćeškeš ili geršlo. Za pravljenje ovog jela potrebno je nekoliko dana. Prvo bi se zaparilo žito u vrućoj vodi. Potom bi se stupalo – udaralo drvenom stupom ili pak željeznom, ako je netko imao. Stupalo bi se po dva tri sata. Kada bi se istupalo ostavilo bi se sušiti. To osušeno žito bi domaćice na Badnji dan uzimale između dlanova i trljale kako bi se odvojila ljuska. U kotlić bi se slagalo suho meso ili svježe pileće ovisi što je tko volio usula voda i  dodalo istupano žito, zasolilo i kuhalo bi se lagano na kraj vatrenog šporetu. Pored ovoga jela neizostavan je bio i kiseli kupus sa suhim mesom. Domaćin-glava kuće u samo juro bi obilazio svoje imanje molio vjerovanje i škropio, zahvaljujući Bogu za sva dobra koje je posjedovao. Kasnije kad bi se vratio zaklao bi janje i pekao na ražnju. Domaćice su pekle i tradicionalne kolače kojih bi bilo i za novu godinu. Tradicionalni kolači bili su: šape, kiflice, oblatne, čupavci, patišpanja. Nije bilo kompliciranih kolača kao danas. Meza je bila neizostavan dio gastro stola. Dvogodišnji pršut se čuvao izričito za Božić. Djevojke bi išle u bršljan kako kažu da nakite vrata kuće. Pjevale bi: „O bršljane goro sveta kitiš dvore cilog svita“. Često sam se pitala zašto bršljan, jelka, bor. Od starijih sam čula kako zimzelena grana simbolizira vjernost i vječnost. A u kršćanskoj kulturi bršljan se povezuje sa smrću i besmrtnošću. Kako starije bake prepričavaju bršljan je odmah iznikao iznad vrata  gdje se Isus rodio.  Postojala je i druga verzija priče od stariji: „Kada su Židovi ubijali djecu, tražeći Isusa da ga ubiju na vrata bi stavljali bršljan na sve kuće u kojima su bili. Kada su došli do Isusove kuće na  vratima su vidjeli bršljan i otišli misleći kako su tu već dolazili“. A za maslinovu granu opet nekako shvaćam, biljka je koja nas hrani, daje plod, a simbolizira mir. Sama nekako zaključujem kako zimzelene biljke ne venu i simbolizira neprolaznost. Isus je tu i danas i sutra i u vijeke! Škropljenje pri svakom radu bilo je neizostavno. Škropilo bi se sa svetom vodom sve, djeca, svaka radnja što u polju što u kuhinji, pri ulazu u staju, pri kopanju oranica, sijanje žita … Kako bi moja baka rekla poškropi najviše dicu da ih Bog čuva od svakog zla. A ukućani pri svakoj zajedničkoj molitvi ili pri izlasku iz kuće bi se poškropili jer sveta voda nas čisti od lakih grijeha, a đavao je bježao sa svojim djelima od svete vode. Domaćin bi na Badnji dan kad bi se vraćao sa škropljenja svog imanja imao zadatak usjeći u nekoj ogradu tri badnjaka koja je zamjerio tijekom godine. Obično su to bila tri“ stržova“ malo deblja drveta. Pilali su ih ručnom pilom ili sjekli sjekirom. Na jedno drvo bi urezali križ. Badnjaci bi se palili-unosili na ognjište u sušnicu-sušaru. Na starom tronošcu sjedila bi stara majka s krunicom u ruci i sa sepetom žita, oko ognjišta bi se okupila cijela obitelj. Dok vatrica gori, na vrata bi ulazio domaćin s drvetom i rekao: Hvaljen Isus i Marija, na dobro vam došla Badnja večer. Svi bi uzvratili: Na vjeke bili, i stobom Bog dao zajedno. Domaćin unosi drvo i stavlja na ognjište, stara majka bi posula domaćina žitom. Drugi i treći badnjak unose djeca koja isto čestitaju Badnje večer. Starija majka bi sve posipala žitom i škropila. Kada bi se obred unošenja badnjaka završio svi bismo ostali na istim mjestima stara majka (obično je to bila svekrva ili prasvekrva) bi se prekrstila i tu bismo svi zajedno pozdravili Gospu uz duže preporuke i zahvale našim umrlima na svim dobrima koje su nam ostavili. Pepeo od izgorjelih Badnjaka u nekim seoskim obiteljima, ne svim, bi se bacao po oranicama za bolji urod. Poslije obreda molitve ušlo bi se u kuću i spremalo za polnoćku misu. S polnoćke kada bi se vratili kući tada bi se „zamrsilo“ kiselim kupusom i leglo. Za Božić palile su se božićne posvećene svijeće (posvećene na svijećnicu) uz koje je bilo neizostavno žito. U svijeće  bi se stavljali jabuka, orasi i okitilo bi se grotuljama. Grotulje su se pravile tako što se na konac nizao jedan orah, ukrasni papir, lješnjak, ukrasni papir i tako redom do željene veličine. U selu tko dobije grotulje bila je čast. S njima bi se darivali kumovi, kitili konji za svatove … Samo su se za posebne prilike izrađivale. Opet bi obitelj zajednički molila i  ručala. Poslije ručka domaćin bi uzeo koru domaćeg kruha namočenu u vino i ugasio svijeće uz riječi: Svijeće moja ja te gasim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga Amen i tako tri puta. Poslije zajedničkog obiteljskog ručka bile su veselice kroz selo. Cijeli dan se pjevalo, gostilo, družilo i zezalo. Danas se malo smisao Božića i pogubio. Sve je nekako raskošnije. Jelke su okićene, blještavilo na sve strane „sljašti“. Male jaslice su iz mnogih obitelji nestale ispod jelke. Zamijenjene su poklonima, gnuom ili nekim vilenjacima …. To je sad moderno! Nekako mi se čini kako je Božić  tu jer su ga moj djed i stara majka slavili pa eto i ja ću. Da li doživljavam taj Božić, ma nje ni bitno! Nekada razmišljam i pitam se zar nama kršćanima najveći poklon nije Isusovo rođenje?. Međusobno se radujemo i darujemo nekim skupim poklonima, a stare tradicionalne običaje odbacujemo. A najviše odbacujemo molitvu i vjeru u Boga.  Gledati staru majku kako moli u sušnici i sudjelovati u katoličkim obiteljskim obredima najveći je poklon. Kako stara majka kaže: „Lale moja, lako mi je sad, kako je prije bilo živit“ Što nam to govori, ma o težini života! Koliko se samo borilo za opstanak, kolika je težina života bila. Sve se obrađivalo ručno, Jako puno blaga bilo, ali molilo se i očuvala se vjera. Svima koji slavite Božić: „Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo“! Neka vam mali Isus donese obilje duhovnog mira i radosti u vaša srca i vaše obitelji.