Scena

JAKOV KRIŠTO : Zimske radosti

ZIMSKE RADOSTI

Prilazi baba s mašama u ruci,
potaknuti vatru da peć bolje grije,
i zabrinuto reče:”Užarila se kola,
ovo neće proći bez pušanije”!

Gledamo svi u “užarena kola”,
nema sumnje, to je jasan znak!
Mater veli: “Valja pripremiti drva
dok se još vidi, dok ne padne mrak.

“Noćas će sigurno zapušiti,
vrime je od tog, šta se može.
Nitko nigdje ne mora ići
a u kući svega, fala ti Bože”!

Mi se djeca radosno gledamo,
pa s osmjehom tonemo u san,
navlačimo jorgan preko glave
u nadi da će svanuti snježni dan.

A u jutro…prozori zameteni
i hrpa snijega visi na granju.
Čuju se neki mukli glasovi
i u daljini zveket sjekire po panju.

Veselo iskačemo iz postelje,
navlačimo bundu, kapu i rukavice!
Možda smo već i zakasnili…
na brdu nas čeka mnoštvo dice.

A gore crvene, plave, žute bunde,
veselo mašu, već tabaju stazu.
Jurimo k njima vukući sanjke
a rumenilo se razlilo po obrazu.

Jurnuše sanjke niz padinu bijelu
i svi su sretni, svatko se smije.
Tako sve do ručka u podne…
a na šporetu već kupus vrije.

Stari mačak kraj šporeta leži
i sve nešto prede kao da gunđa,
pospan je ,oči su mu zaklopljene
i prene ga tek zveckanje suđa.

A mi popodne u jutrošnjem ritmu,
sanjke u ruci na istome brijegu.
Grudvamo se…pravimo snješka
i onog slatkog anđela u snijegu.

I tek kad sunce iza brda zađe
a sjeverac počne selo okivati,
vraćamo se kući promrzli al’ sretni
…noćas ćemo slatko snivati.

Autor: Jakov Krišto

www.tomislavnews.com

Exit mobile version