Često smo zabrinuti i fokusirani samo na sebe i svoje želje. Jednostavno nam je nametnut život u kojem ćemo samo misliti na sebe. Više nitko nikoga ne čuje. Nitko za nikog nema vremena. Svi besciljno tumaraju svojim putem. Opterećeni smo i u većini prečujemo svoje sugovornike. Za ništa i nikog nemamo vremena. Tehnika nam je postala opsesija s kojom se želimo obraniti i zadržati nekakvu imaginarnu sigurnu zonu u kojem nas nište ne može dotaknuti. Uvijek smo u bijegu da ne budemo ranjeni da nas sve više i više ne povrijede. No sve je to bijeg od sebe.
Bog nam pristupa uvijek sa ljubavlju i nudi nam svoju sigurnost. On se ne libi govoriti istinu da njegov život je za svakog od nas i da se on želi za svakog od nas predati kako bismo mi imali bolji život. Zato je s nama ostao. Nikada nas ne napušta već nas prati i želi da ga prepoznamo kao onoga koji je uvijek pored nas. Više živimo od riječi ljudi. Dopuštamo da nas svatko oblikuje po svojim nezdravim postulatima. Željni smo svega onoga što nas nikako ne može usrećiti. Ako mislimo svoj život poboljšati na nama je da započne transformacija u novog čovjeka. Čovjeka vjere. Čovjeka koji je u stanju u svakom trenutku odgovoriti na Božji poziv obraćenja.