Iz rukopisa Ljilje Zovko…..“Ovo je naša zemlja, naš narod i naša sloboda!” 

Danas nakon 107.god. u tišini koja je glasnija od svake riječi, u tišini koja nosi uspomenu na Prosinačke žrtve 1918., na mlade hrvatske živote koji su pali pod mecima tadašnje velikosrpske vlasti – samo zato što su se usudili podići glas i reći:

“Ovo je naša zemlja, naš narod i naša sloboda!”

Toga prosinca, odmah nakon raspada Austro-Ugarske i stvaranja nove državne tvorevine koja je Hrvatima nametnuta, hrvatski narod nije tražio ništa drugo osim onoga što mu pripada:

pravo na državu, pravo na imena svojih gradova, pravo na svoj jezik, pravo na svoje institucije, pravo na život bez straha.

Umjesto toga dobio je – metke.

Na ulicama Zagreba, u okupljenim hrvatskim vojnicima i građanima, nova je vlast vidjela “opasnost”, a ne narod.

Vidjela je “prijetnju”, a ne mladiće koji su se tek vratili iz rovova Prvog svjetskog rata i koji su samo željeli slobodu, onu istu za koju su ginuli četiri godine.

I zato su pucali u njih.

I zato su ti mladi životi ostali razasuti po zagrebačkom kamenu.

Prosinačke žrtve nisu samo povijesna činjenica.

One su temeljna rana hrvatskoga naroda u 20. stoljeću.

Riječ je o prvoj velikoj objavi onoga što će se kasnije ponavljati desetljećima:

-gaženje hrvatskog identiteta,

-negiranje hrvatskog imena,

-poništavanje hrvatskog političkog prava.

Nitko tko poznaje povijest ne može reći da su Hrvati ikada tražili tuđe, ikada sanjali imperij, ikada posezali za teritorijem drugih.

Hrvatska borba – od Zrinskih i Frankopana, preko Gupca, preko Domobrana s početka 20. stoljeća, preko Radićevih mučenika 1928., pa sve do najnovijih vremena – uvijek je bila borba za svoje, nikada osvajanje tuđega.

Prosinačke žrtve to jasno pokazuju: Hrvati su ginuli jer su branili svoje pravo na slobodu – ne zato što su željeli oduzeti tuđu.

Danas, više od jednog stoljeća kasnije, naš je zadatak dvostruk:

Prvo, sačuvati sjećanje na žrtve – narod koji zaboravi svoje žrtve, poniženja i svoje borbe – prestaje biti narod. Svako ime iz prosinca 1918. mora ostati zapisano kao znak da je hrvatska sloboda uvijek plaćena najvišom cijenom.

Drugo, izvući pouku…sloboda se ne dobiva, nego zaslužuje. Identitet nije poklonjen, nego zboren.

Hrvatska država se nije rodila 1945. niti 1974., nego u krvi i prkosu onih koji su 1918., 1928., 1930-ih i 1991. stali i rekli:  “Dosta.”

Prosinačke žrtve su dio iste povijesne linije koja vodi prema hrvatskoj državnosti.

Oni su prvi martiri 20. stoljeća za hrvatsku slobodu.

I zato im dugujemo više od cvijeta i svijeće – dugujemo im istinu.

Dugujemo im obećanje kako nikada više ne će biti izjednačavana žrtva i agresor, niti će se ikada više brisati hrvatsko pravo na svoj put i svoju državu.

Danas, kad imena tih mladića izgovaramo sa stotinu sedam godina vremenske udaljenosti, neka nas njihova žrtva obvezuje:

Hrvatska se nikada više ne smije naći u položaju naroda koji se boji reći svoje ime;

nikada više nametanje tuđe volje nad hrvatskom državom;

hrvatska sloboda nikada više ne smije biti ugrožena.

Neka je vječna slava i hvala Prosinačkim žrtvama.

Neka njihova krv bude opomena i zavjet svima nama.

Bog im dao pokoj vječni, a nama mudrost, hrabrost i jedinstvo.