Kultura

Iz rukopisa hrvatske žene Ljilje Zovko “HODOČAŠĆE U LURD 19-26. svibnja 2025”

“Tko Boga ljubi, sve mu se okreće na dobro” (usp. Rim 8,28)

Postoje putovanja koja čovjeka odvedu od mjesta A do mjesta B. No postoje i ona koja čovjeka – bez obzira na zemljopisnu rutu – vode iz tame u svjetlo, iz sumnje u vjeru, iz sebičnosti u ljubav.

Takvo jedno putovanje dogodilo se ovih svibanjskih dana, kada se skupina hodočasnika uputila iz Mostara prema Gospi Bezgrješno začeće i svetište u Lurdu, pod vodstvom duhovnika don Maria Akrapa – svećenika koji je, nadahnut Duhom Svetim, koračao zajedno s nama.

Od samog početka javljaju se izazovi: kašnjenje te neprimjeren bus za duga putovanja. Šutnja je zavladala, ali ne ona sveta, već ona tjeskobna. No uskoro, kako biva u kušnjama, nezadovoljstvo je probilo tišinu, a nelagoda je postala glasna.

Put je bio trnovit – od pogrešnih smjerova do zastoja na autoputu, od tehničkih zastoja do neugodnosti sa smještajem u Italiji. Mnogima bi kap prelila čašu, ali je naš duhovni voditelj vodio putem molitve, propovijedi i duhovne mudrosti. Izgubljenu nadu obnavljao, ljutnju liječio blagošću.

Svaka izgovorena riječ don Maria bila je poput štita:

“Gospodin dopušta kušnje ne da nas slomi, nego da nas oblikuje.”

Lurd – mjesto milosti i zagovora – dočekao nas je umorne, ali otvorene. Pred Špiljom Ukazanja, uz slavlje svete mise i pjesme, osjetili smo kako se sve što je bilo teško preobražava. Suze nisu bile izraz boli, nego očišćenja. Srca su se otvorila pred Isusom i Marijom, a duh se podigao poput djeteta koje ponovno uči hodati. U procesijama sa svijećama, u molitvi krunice, u umivanju lurdske vode, svaka je rana hodočasničkog puta zaliječena Božjom nazočnošću.

S posebnim žarom doživjeli smo Križni put i Euharistijsko klanjanje. U kući svete Bernardice, susreli smo se sa svetošću običnosti, s ljepotom malenosti i snagom poniznosti. U Crkvi krštenja Sv Bernardice obnovili smo svoje krsne zavjete, ponovno povjerili Bogu svoje živote – ovaj put ne kao prolaznici, već kao hodočasnici u punom smislu te riječi.

Kao da iskušenja nisu rekla zadnju riječ, povratkom kroz Italiju suočili smo se s još jednom kušnjom – zatvorenim hotelom. Umor, nesanica i nervoza izbijali su na površinu, ali i tada, kao i mnogo puta prije, don Mario nas nije prepustio samima sebi. Njegova propovijed u toj kasnoj noći bila je poput ulja na ranu, poput svjetla u tami. Podsjetio nas je da svaku nevolju, promatramo kao blagoslov.

Brzo smo se snašli, prihvatili smještaj u višekrevetne sobe, a mjesto očaja zavladala je vedrina. Riječi, molitve i pjesme su nas preobražavale.

Don Mariov blagoslov i molitva nad našim glavama je štit nad životom svakog hodočasnika, njegova doma, obitelji i duše.

Ovo je bio hodočasnički rast duše. Očitovala se Božja pedagogija – kroz svakodnevicu, kroz umor, kroz međusobne napetosti – oblikovao nas je da budemo strpljiviji, ponizniji, zahvalniji.

Na koncu, svi smo razumjeli da nije Lurd samo točka na karti.

Lurd je susret. Susret s Bogom koji ljubi, s Marijom koja zagovara, s bližnjim koji postaje brat.

Zahvaljujem don Mariu što je bio većina susreta. Neka mu Bog uzvrati stostruko.

I kako smo na kraju rekli, u dubokoj zahvalnosti i zrelosti vjere:

“Svako zlo – za neko dobro.”