Hercegovina
Odsanjah noćas sve tvoje lipote!
Te šume, polja, stine i rike!
Srce tvoje prepuno dobrote!
Tvoje goleti visoke i velike!
O, kako si mi samo draga!
Kako si mi samo mila!
Hercegovino moja jaka,
budi ono šta si uvik bila!
Srce moje vraćat‘ će se k tebi!
K srcu tvome, na počinak doći.
Nikom ja te poklonila ne bih,
nit’ bih mogla ja od tebe poći!
Ma di bila, ja ću biti s tobom!
Nosit’ ću te u srcu sa sobom!
Tvoje njive sušne, a rodne,
tvoje grudi meke i plodne.
Nemoj plakat‘, ako nekud odem.
Ja ću opet debi doći.
Jer što bi moje oko, da te ne vidi
i ruka moja da ti se ne ponudi!?
Tvoj kamen nikad plakat’ neće!
Sve dok po njem’ hercegovac kreće.
On je mala, od velike stine
i sve čini zbog domovine.
I ja tako hecegovka mlada,
poklanjam ti srce svoje sada!
Nosit’ ću te ko medalju sriće,
uvik tu kraj moga srca bit‘ će!
Nosit‘ ću te kroz Svit sa sobom
I znaj, ja uvik ostajem sa tobom!
Irmgarda Curcic 1991.g.