General Ivan Tolj, Brotnjak rodom iz Donje Blatnice, istaknuti hrvatski pjesnik, umirovljeni general Hrvatske vojske i jedan od sudionika stvaranja Republike Hrvatske, u opsežnom razgovoru za portal Brotnjo.ba govori o životnom putu obilježenom zavičajem, poezijom i Domovinskim ratom.
U intervjuu se prisjeća djetinjstva i snažnog utjecaja Donje Blatnice i Brotnja na svoj književni i životni identitet, otkriva kako su nastajali njegovi prvi stihovi te zašto je domoljublje trajna i neizbježna tema njegova pjesničkog izričaja. Govori i o bliskoj suradnji s pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom, ulozi u utemeljenju HDZ-a te o odgovornim zadaćama koje je obnašao tijekom ključnih operacija Hrvatske vojske, uključujući Oluju.
Na kraju razgovora general Tolj osvrće se na današnje društveno-političke prilike u Hrvatskoj, izražava zabrinutost zbog demografskih i moralnih izazova, ali i nadu da Hrvatska još uvijek ima snage vratiti se idealima zbog kojih je stvarana. Posebno naglašava važnost ostanka ljudi u Hercegovini i Brotnju te stvaranja uvjeta za dostojanstven život mladih obitelji.
Gospodine Tolj, zasigurno spadate u skupinu ljudi čija životna priča predstavlja idealnu temu za neki biografski film. Ugledni ste hrvatski pjesnik čija su djela prevedena na više svjetskih jezika i dobitnik ste velikog broja javnih priznanja, sudjelovali ste u stvaranju i obrani Republike Hrvatske i umirovljeni ste general. Djelovali ste i kao zastupnik u Saboru Republike Hrvatske te kao pomoćnik ministra obrane RH. Krenut ćemo od Vaše rodne Donje Blatnice, u kojoj ste se rodili 17. siječnja 1954. godine. Koliko je mjesto Vašeg rođenja imalo utjecaja na Vaš kasniji rad i karijeru?
Prije svega želim reći da mi je drago da je došlo do ovoga razgovora, tim više što je vaš portal broćanski, a samim time i blatnički. Blatnički, kažem… Blatnica, točnije Donja Blatnica mjesto je u kojem je za mene sve počelo, u kojem sam rođen i iz kojeg sam zarana, kao šestogodišnje dijete otišao u Zagreb. Naime, o tome su odlučile obiteljske okolnosti. Otac mi je bio bolestan i uskoro je nakon moga odlaska umro. On je zamolio svoga brata, moga strica da preuzme brigu za mene. O tome sam ponešto i pisao i objavio u najnovijoj mojoj knjizi ”Slova moja”, koja je nedavno tiskana, a i nedavno predstavljena u Zagrebu.
Napuštanje zavičaja bilo je za mene poprilično stresno i utisnulo se duboko u moju dušu, sve do danas. Evo, citirat ću jedan od tih zapisa: ”Uslijedio je rastanak od majke, oca, kuće, drače i kamena… Rastanak koji više nikad nije donio sastanak: povratak svemu što sam tada u tim trenucima izgubio. Oca, koji je tih dana donio za njega, uvjeren sam u to, najbolniju i najtežu odluku. Nije me htio prepustiti izvjesnosti svoga skorog kraja i ostaviti me bez svoje ruke i zaštite. Njegova se lika gotovo ne sjećam, ali neizbrisivo pamtim i još uvijek osjećam na sebi njegove ruke, koje su me jedne davne zime u njegovu krilu grlile i žuljevitih i ogrubjelih prstiju, koji su me milovali. Molitvenika, s crnim koricama puna svetih sličica, iz kojeg je, kažu, svaki dan nešto čitao i molio. Pozdravljanja i možda jedinoga poljupca koji sam u djetnjem životu od njega primio, prije no što su se za mnom zauvijek zatvorila vrata djedovine, očevine. U tim trenucima rastajanja ne sjećam se nikoga od braće i sestara. Vrijeme je i događaji neminovno i nemilosrdno su brisali u meni tragove djetnjstva, koje je još trebalo potrajati. A prestalo je na samome odlasku, s posljednjim stiskom ruke moga oca.“
Mislim da mjesto rođenja, točnije rečeno zavičaj, obilježuje svjesno ili nesvjesno, svakoga čovjeka. U tom smislu, najsastavniji je dio našega življenja i djelovanja, ma čime se bavili, ma što radili. Prema tome i sa mnom je tako bilo i ostalo. Uraslo je i u moje pisanje, moje pjesme i sve ostalo što sam mislio i činio.
Ugledni ste hrvatski pjesnik, dobitnik mnogih velikih priznanja. Domoljublje je dominantna tema u Vašem pjesničkom izričaju. Poznato je da ste svoju prvu zbirku “Otočanka” objavili 1980. godine. Kada se točno u Vama pojavila ljubav prema pisanju pjesama i kako ste krenuli?
Bilo je to već u Osnovnoj školi, koju sam pohađao u Zagrebu. Sve je to postalo jasnije u gimnaziji, a definitivno tijekom studija i mojih objavljivanja po raznim književnim časopisima. Te sam svoje književne početke ukoričio u svojoj prvoj zbirci. Bio je to početak jednoga uzbudljivog, burnog putovanja, koje nije prestalo do danas, do ovih trenutaka, do ovog razgovora. Nastojao sam ostati vjeran tome unutarnjem glasu, koji mi je govorio da ne smijem i da ne mogu odustati od tih svojih ideala, koje sam, uspješno i neuspješno, pretakao u pjesme. Rekao bih da ja nisam izmišljao pjesme. One su mene izmišljale i obilježavale u vremenu i prostoru moga djelovanja. I to ne samo u književnom smislu.
U moru Vaših pjesama, ima li neka za koju možete reći da Vam je osobno, Vašem karakteru i temperamentu najbliža, odnosno ona koja Vas kao osobu i Vaše poglede na život općenito najbolje oslikava?
Ne znam što bih vam rekao. Nemoguće mi je to odgovoriti. Gledam, čitam tu svoju knjigu sabranih pjesama, netom objavljenu. Čini mi se kao da je to netko drugi pisao. Ne mogu objasniti taj proces u pisanju, to nastajanje tekstova, koji su ostavljali neki trag iza mene. Sve kad bi to i htio ne mogu ništa promijeniti. Scripta manent, riječi lete, zapisano ostaje, kako kaže stara latinska poslovica. Sudbina pjesama je neizvjesna. Uosalom kao kao i život. Čovjek snuje, a Bog određuje. Jasno, nešto bih više mogao reći o najnovijim pjesmama. Ne znam je li tu pametno išta objašnjavati. Poezija ako je dobra nadrasta autora. Živi i živjet će svojim životom. Postaje dar drugima, čak, rekao bih, vlasništvo drugih. To je zapravo smisao i cilj pisanja. Jasno, u svemu tome, presudna je kvaliteta. O kakvom – takvom književnom doprinosu neka razmišljaju i pišu kritičari.
Jedan ste od osnivača HDZ-a RH i jedan od najbližih suradnika pokojnog predsjednika Franje Tuđmana. Mnogi sudionici toga vremena ističu da ste bili iznimno poštovani od strane pokojnog predsjednika. S druge strane, u javnim istupima često naglašavate značaj i ulogu pokojnog predsjednika Tuđmana.
Da bio sam u najužem krugu utemeljitela HDZ-a. Uključio sam se u krug oko Franje Tuđmana i odlučio u tim presudnim vremenima podijeliti, zajedno s njim i ostalim utemeljiteljima i dobro i zlo na putu i borbi u stvaranju slobodne, demokratske i nezavisne države Hrvatske. Od Predsjednika sam naučio što je HDZ. Bio je to svenarodni pokret. Ta tri slova su, u stvari, kratica za hrvatsvo, demokraciju i zajedništvo. Bila su sredstvo kojima smo ostvarili ponajveću pobjedu u tisućljetnoj povijesti našega naroda. Znao sam u tim vremenima govoriti Predsjedniku da nisam stranački čovjek. I onda sam čuo od njega ovaj poučak i pravi odgovor. Rekao mi je da HDZ nije cilj, već sredstvo za stvaranje države. Da, za njega su hrvatski narod i Hrvatska bili iznad svega. Vjerno sam ga slijedio na tome putu, koliko sam znao i mogao. Od njega sam puno učio i ponešto naučio. Hvala mu na povjerenju, pa i bliskosti koju je iskazivao prema meni. Nastojim i danas ne iznevjeriti to povjerenje i to prijateljstvo.
U vrijeme operacije “Oluja” obnašali ste dužnost zapovjednika Informativnog stožera Hrvatske vojske. Prije nekoliko godina, na jednoj tribini, istaknuli ste kako je Vaš zadatak, kao osobe koja je bila zadužena za promidžbu i političku djelatnost u Hrvatskoj vojsci, bio oblikovati moralni i duhovni profil hrvatskog vojnika.
Ne samo u Oluji, već i u Bljesku i ostalim ratnim operacijama. Predsjednik Tuđman je smatrao da bi bi bilo dobro da se bavim tim prevažnim aspektima, bez kojih je nemoguće oblikovati oružanu silu. Bio sam tako, između ostaloga, glavni i odgovorni urednik Hrvatskoga vojnika i Velebita. Ti su nam listovi puno značili tijekom Hrvatskoga domovinskog, obrambenog rata. Isto tako je preko mojih ruku prolazila i većina tiskovina u MORH-u i Hrvatskoj vojsci. Duga je to priča i nemoguće je to sve sabrati u nekoliko rečenica ovoga našega razgovora. Imajući u vidu, sve što sam radio, Predsjednik je odlučio da budem i glasnogovornik MORH-a i Hrvatske vojske. Bili su to najstresniji i najodgovorniji trenuci u mome životu. Molio sam ga da na to mjesto imenuje nekoga drugog. Rekao mi je da to ne dolazi u obzir. Na moj strah da je velika mogućnost da ću napraviti fatalne pogreške, on mi je rekao da je uvjeren da ću to dobro odraditi, i da, ako i dođe do neke pogreške, barem će biti siguran da to nije namjerno napravljeno i da to nije neka podvala s ciljem da se dovedu u pitanje naše presudne, oslobodilačke operacije.
Moramo Vas pitati — čime se trenutno bavite? Sigurni smo da inspiracija za poeziju nikada nije prestala. Kao osoba koja je djelovala u više sfera javnog života, vjerujemo da pratite aktualnu političku situaciju u Republici Hrvatskoj. Vaš komentar te situacije?
Čitam i ponešto pišem, zapisujem. U godinama sam kada iskustvo, prijeđeni životni put, ne ide u prilog poeziji. Unatoč svemu, nakon dugogodišnje šutnje, poezija kuca po mojim vratima. Izneznađuje me i poručuje mi da je jača od moje pameti i mojih mogućnosti. Na svoj način mi saopćava da moja životna priča još uvijek nije ispričana. Da još ima prostora za pokoji stih, iako je epilog, na horizontu, sve vidljiviji. Nikad se nisam smatrao politčarom. Glede dnevne politike, nalazim se, kako se to narodski kaže, u kutu i nikom na putu. Više manje pasivno promatram zbivanja. To ne znači da ponekad ne iznosim vrlo jasno i otvoreno svoja mišljenja i stajališta. Pa i otvorena, javna pisma i upozorenja, zajedno s nekolicinom istaknutih hrvatskih intelektualaca, književnika, akademika i pojedinih mojih kolega generala. Pravo na to daje nam naš prijeđeni put i agažman u stvaranju i obrani Hrvatske. Činim to i sada. Nisam zadovoljan. Sanjao sam ipak neku sretniju i pametniju hrvatsku zbilju. U slobodnoj Hrvatskoj dogodilo se nešto puno toga neprihvatljivog i neshvatljivog. Pola milijuna Hrvata napustilo je Hrvatsku u potrazi za boljim i pravednijim životom. Nazvao sam to demografskim i gospodarskim Bleiburgom. Kažu neki da pretjerujem. Nažalost zbilja ih demantira. Mi odlazimo iz svoje zemlje, za koju smo se kroz čitavu svoju povijest borili i žrtvovali. Prepuštamo je drugima. Hrvatski ljudi, posebice branitelji, njihove obitelji, bolno doživljavaju sve te društvene anomalije. S pravom preispituju smisao žrtvovanja u ratu. Oni su se borili za hrvatsku Hrvatsku. Ona im danas u mnogim stvarima ne izgleda tako. Ipak, vidim, ima naznaka i za optimizam. U toj nadi želim svima čestit, radostan i blagoslovljen Božić.
Pratite li aktualnosti u Vašem i našem Brotnju? Kakva je Vaša ocjena aktualne situacije u Općini Čitluk i načina na koji se naša općina razvija?
Ne znam, nisam dovoljno upućen da vam kompetentno odgovorim na to pitanje. Za mojih rijetkih posjeta Hercegovini i Brotnju vidim neke promjene i to nabolje. Vrlo je važno da ljudi ne napuštaju Hercegovinu i Brotnjo, da se zapošljavaju, da mladi ljudi i mlade obitelji radosno žive i prihvaćaju život.
BOŽIĆ 2025.
Ovom pjesmom Ivan Tolj upućuje iskrenu i duboko osobnu božićnu čestitku svome narodu i svim ljudima dobre volje. Stihovi, napisani u duhu molitve i nade, poziv su na mir, razumijevanje i povratak temeljnih kršćanskih vrijednosti u vremenu obilježenom nemirom i stradanjem.
Božiću Dijete, javljam Ti se
u Badnjoj noći, iz Hrvatske,
s ovoga svijeta poharana
grijehom, smrću i ratom.
Šaljem Ti ovu pjesmu
u Kuću Očevu,
u nebeski mir i Slavu,
Isuse.
Znam da će doći do Tebe
i zato Te molim
da ove riječi
budu Tvoje jaslice,
nad kojima brižno bdije
Majka Marija.
Znam da sam nedostojan
i da previše išću
grješne ruke
koje Ti ovo ispisuju.
Ipak, reci anđelima
da ih ponesu,
da ih donesu do jaslica,
do Tvoje Majke,
do Josipa,
do Tebe.
Da ih donesu u Hrvatsku,
u zemlje i narode
okovane ratom.
I neka im Tvoj sveti plač
donese mir
i utiša strojnice,
rakete i topove.
Zato Te, Božiću, molim
da u ovim riječima
budu Tvoje jaslice.
Zato Ti noćas
pišem ovu pjesmu.
Za to Te molim, Isuse.
I za Hrvatsku,
koja Te moli i voli,
za Hrvatsku
posebno Te molim.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti brotnjo.ba kao autora te dodati poveznicu na autorski članak.
