HRVATSKO VIJEĆE OBRANE- Hrvatska kao da ih je godinama skrivala, a napravili su ogromne stvari tijekom Oluje

Povodom 30. obljetnice Oluje koju slavimo za nekoliko dana, niz izjava i svjedočanstava ponovno je vratio u fokus ključne događaje iz ljeta 1995. godine, kad je sudbina Bihaća, srednje Bosne i, u mnogočemu, same države Hrvatske bila na kocki.

Bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith i ministar hrvatskih branitelja u Županiji Zapadnohercegovačkoj Mladen Begić složno ukazuju na ključnu, a često zanemarenu, ulogu Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u vojnoj operaciji Oluja i u širem kontekstu završetka rata u Bosni i Hercegovini.

Galbraith, koji je dao intervju za izdanje Večernjeg lista BiH, jasno je rekao da bi bez hrvatske intervencije Bihać pao, a ono što se dogodilo u Srebrenici gdje je ubijeno više od 8.000 Bošnjaka, moglo se ponoviti i u toj tada opkoljenoj enklavi.

Bihać je mogao postati nova Srebrenica

„Ako bi Ratko Mladić učinio u Bihaću ono što je učinio u Srebrenici, mogli smo svjedočiti masakru nad 32.000 muškaraca i dječaka,“ rekao je Galbraith, dodajući kako je Splitski sporazum između Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića otvorio prostor za hrvatsku vojnu ofenzivu kroz Livanjsko polje, čime su stvoreni temelji za Oluju i, posljedično, Daytonski mirovni sporazum.

Iako međunarodna zajednica u velikoj mjeri priznaje hrvatsku ulogu u spašavanju Bihaća, u Bosni i Hercegovini, osobito među bošnjačkom političkom elitom, i dalje se često prešućuje ili relativizira taj doprinos. Galbraith odbacuje takve optužbe i podsjeća da je Hrvatska intervenirala zakonito, na zahtjev legitimnih bh. vlasti, te ističe: „Zemlja koja pomaže svom susjedu u obrani vlastitog teritorija nije agresor.“

Izravno iz rovova i borbenih linija, svjedočanstvo dolazi i od Mladena Begića, ministra branitelja u ŽZH i pukovnika HVO-a, koji je za Dnevno.hr rekao:

Gledajte, netko je morao pripremiti teren za Oluju i držati bok, te tako zatvoriti vrata Mladiću, a to je bio HVO. Osjećali smo što dolazi i da je pred nama bitka u kojoj će se odlučivati sudbina ne samo Hrvatske, nego i cijele Bosne i Hercegovine. Znali smo i gdje će nas postaviti. Na crtu prema Mliništima, planini Vitorog, Šipovu i Demirovcu. Znali smo da ćemo biti bok Oluje. Preuzeli smo zadaću bez riječi, kao i svaki put dotad.

Brojni angažman vojske bh. Hrvata

Gardijske brigade HVO-a, Specijalna policija MUP-a HR HB, postrojbe iz ZP Tomislavgrad, Mostar i Vitez, sve su bile angažirane da se taj bok drži, da se prodor spriječi, da se Ratko Mladić ne spusti na leđa 4. i 7. gardijskoj brigadi Hrvatske vojske koje su probijale prema Kninu. U tim rovovima, na toj crti, stajali su ljudi pobjedničke vojske koji nisu znali što znači korak unazad. Dok je Hrvatska vojska udarala prema Kninu, mi smo držali crtu i nitko je nije probio.

Zato, kad danas netko govori o Oluji, a ne spomene HVO, taj ne govori istinu. Splitski sporazum dao nam je politički okvir. Savezništvo s Republikom Hrvatskom i Sjedinjenim Američkim Državama bilo je odlučujuće, ali bez HVO-a na terenu, te crte ne bi stajale i pitanje je bi li Oluja uopće imala šansu izvesti se onako munjevito kako je izvedena. HVO je bio kičma obrane prostora na koji se Oluja oslanjala i tu istinu moramo ponoviti i ne dopustiti drugima da je okupiraju svojom laži, jer je ona dio pobjedničke hrvatske povijesti.

Galbraith u razgovoru za Večernji list također je iznio zanimljiv detalj iz završne faze rata, kada je Hrvatska vojska bila nadomak Banja Luke. On i američki diplomat Richard Holbrooke tada su prenijeli predsjedniku Tuđmanu američku poruku o zaustavljanju ofenzive, iako su, kako kaže, obojica smatrali da bi pad Banja Luke značio i kraj Republike Srpske, čime bi Bosna i Hercegovina možda bila funkcionalna država.

Na kraju, bivši američki diplomat naglasio je da današnja struktura Bosne i Hercegovine nije održiva te da se nužno mora krenuti prema novom ustavnom okviru koji bi omogućio europski put zemlje. U tom kontekstu jasno je rekao da Hrvati moraju biti puni i ravnopravni partneri, što je bila izvorna namjera Washingtonskog i Daytonskog sporazuma.

Događaji iz kolovoza 1995. i uloga Hrvatske i HVO-a nisu samo vojni, već i duboko politički temelji današnje Bosne i Hercegovine. Prešućivati te činjenice, kako poručuju i Galbraith i Begić, znači pisati povijest bez najvažnijih stranica.

Kao da se krilo od javnosti

Sarajevske obmane nakon rata koje je olako bila prigrlila i vlast u Zagrebu govorile su o tobožnjoj agresiji Hrvata i Hrvatske na BiH zbog muslimansko-hrvatskog sukoba u kojem su počinjeni brojni zločini i s jedne i s druge strane. Ipak, povijest kaže svoje, a činjenice kažu da su taj rat, potisnuti od Srba, započeli Muslimani odnosno Bošnjaci protiv dojučerašnjih saveznika.

U Hrvatskoj je, dakle, godinama bio narativ, napose u vremenu detuđmanizacije, kao da je HVO neka nečasna vojska koja je, eto, za razliku od HV-a, radila zločine nedužnom bošnjačkom stanovništvu BiH. Godinama, kao da se krilo od javnosti koliki je zapravo doprinos HVO-a i u samoj Oluji, a i oslobađanju BiH od JNA čizme.

U hrvatsku javnost ponovni je fokus nad HVO-om stavio Zoran Milanović kada je prvo odlikovao generale te vojske koji su dali doprinos tijekom Oluje, a potom i brojne postrojbe HVO-a širom Bosne i Hercegovine te na kraju i došao početkom travnja 2022. na 30. obljetnicu HVO-a u Mostar. Na taj način skinuta prašina iz vitrine hrvatskih vrijednosti i svoje zasluženo mjesto tamo je dobio i HVO.