U povodu 24. obljetnice utemeljenja Hrvatske samouprave, koja je osnovana 3. ožujka na Trećem zasjedanju Hrvatskog narodnog sabora u Mostaru, priopćenjem za javnost oglasio se Petar Milić, predsjednik Pokreta za kulturu i društvena pitanja ”Ivana Pavao  Veliki” iz Mostara.

Priopćenje prenosimo u cijelosti:

”Već odavno je jasno žiteljima državotvorne zajednice BiH koji makar malo daju pristupa zdravom razumu svojim moždanim vijugama da ovakvo stanje političke destrukcije društva vodi k neizvjesnoj budućnosti. Poglavito je šizofreno političko društveno stanje jer oni koji agresivno nastupaju s unitarističko šovinističkih načela to navodno rade u ime stabilnosti.

Zadnjih tjedana svjedoci smo preglasavanja hrvatskih političkih predstavnika u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti na razini Federacije BiH u svezi Zakona o južnoj plinskoj interkonekciji, a s druge strane politički zagovornici unitarne državotvorne zajednice BiH preko sudbenih institucija vode procese protiv izabranih srpskih predstavnika.

Dana 3. ožujka je 24-ta obljetnica od utemeljenja Hrvatske samouprave na Trećem zasjedanju Hrvatskoga narodnoga sabora u Mostaru 2001. godine. Prošle su 24. godine od političkoga pokušaja poboljšanja prava i položaja hrvatskoga naroda u državotvornoj zajednici BiH. HNS je formirao i Međužupanijsko-međuopćinsko vijeće koje je trebalo funkcionirati kao Vlada Samouprave. Izabran je predsjednika Samouprave, a Vijeće je imalo zadaću preuzeti na ozemlju Samouprave ovlasti Federacije BiH. No to se nije dogodilo.

Danas 24. godine poslije Treće sjednice HNS, kao udruga građana a ne vrhovno političko tijelo hrvatskoga naroda u državotvornoj zajednici BiH, služi kao poluga za bacanje prašine u oči s jedne strane hrvatskome narodu, a s druge strane kao ulazna karta i politički alibi za manipuliranje visokim dužnosnicima iz Republike Hrvatske.

Odluke s Treće sjednice HNS-a produkt su sadržaja Deklaracije o pravima i položaju hrvatskoga naroda u BiH koja je usvojena na Prvome zasjedanju HNS-a u Novome Travniku 28. 10. 2000. godine i koja je plebiscitarno usvojena na narodnome referendumu koji je održan dva tjedna iza, točnije 11. 11. 2000. godine. Nakon desetogodišnje stanke sve ostale sjednice HNS-a do danas su bila blijeda slika političkoga podaničkoga stanja kod Hrvata u državotnoj zajednici BiH i bile su okrenute prije svega za unutarnje obračune i unutarnje političke pozicije a ne za prava i položaj hrvatskoga naroda kako to stoji u referendumskoj Deklaraciji s Prvoga sabora. Svaki sljedeći sabor je donio deklaracija i nijedna od njih nije imala ime nego je služila sama sebi.

Deklaracija koja je usvojena na referendumu je zaboravljena čak je i njezin naslov bio teško političko breme za političare koji su sami sebi svrha. Pravo naroda na narodnu slobodu temeljem Političkoga pakta o građanskim i političkim pravima kako stoji u naslovu referendumske Deklaracije nije ni došlo na dnevni red, čak što više pogoršao se i narodni položaj a da ne govorimo o pravima.

Podmetanjem da je legitimni narodni izbor Hrvatskoga člana predsjedništva vrhunac političkoga dosega prava za Hrvate državotvorne zajednice BiH čista je laž. Hrvatski narod kao dostojan i povijestan narod mora imati pravo na slobodu. Nije sloboda paritet konsenzus i rotacija u zajedničkim institucijama. Narodna je sloboda konzumirati izvršnu, zakonodavnu i sudbenu vlast na točno određenome ozemlju na najvišoj političkoj razini a to je republikanska. Sloboda je imati Hrvatsku Republiku.”

POZDRAVNI GOVOR BISKUPA PERIĆA NA HRVATSKOM NARODNOM SABORU

Zagreb, Mostar, 6. 3. 2001. (IKA) – Donosimo u cijelosti pozdrav mostarsko-duvanjskog biskupa Ratka Perića na Hrvatskom narodnom saboru, 3. ožujka u Mostaru:
“U svojstvu mjesnoga biskupa u Mostaru, gdje se danas održava 2. zasjedanje ovoga značajnoga Skupa, pozdravljam sve sudionike, napose zastupnike Sabora. Razlozi su za to mnogobrojni, ne mogu se svi ni nabrojiti:
1) Demokracija. Ako u Bosni i Hercegovini, kao i u drugim civiliziranim zemljama svijeta, treba u društvenom smislu funkcionirati demokracija, tj. vladavina narodne većine – a svi se slažu da treba! – onda pozdravljam ovaj Sabor kao građanski iskaz glasačkoga tijela hrvatskoga naroda i kao politički izboren i moralno dopustiv oblik samozaštite ovoga naroda. I za one koji se smatraju učiteljima demokracije vrijedi zakon da ne mogu zaobilaziti zakon demokracije!
2) Referendum. Ako hrvatski narod u BiH ima pravo na samoobranu svoga bića i svojih prava, obveza i sloboda – a bjelodano je da ima! – onda ovaj Sabor pozdravljam kao plebiscitarno izborenu i očitovanu odluku toga naroda na prošlogodišnjem referendumu. Stoga ovaj Sabor kao društvena i politička institucija treba ostati stabilna i trajna, makar se sve stranke promijenile i silom ukinule i svi današnji sudionici ovoga Zasjedanja sišli s povijesne tribine; kažem: “institucionalno” ostati, jer je to zahtjev političke volje hrvatskoga naroda, koji će se konstituirati u najprikladniji samoodrživi državni oblik u zemlji.
3) Jednakopravnost. Ako u BiH postoje tri naroda – a svima je očito postoje! – oni su nužno upućeni na uzajamno poštovanje, suradnju i ravnopravnost. Stoga pozdravljam ovaj Sabor kao predstavništvo očitovano demokratskim izborom hrvatskoga naroda koji želi živjeti s drugim narodima na osnovi jednakopravnosti, tj. prava na život, na povratak svih na svoje, na osiguran im ostanak dostojan čovjeka, na kulturnu i prosvjetnu samosvojnost, na uporabu jezika, na zdravstvenu zaštitu, na vlastitu obranu i mass-media, na rad i ekonomsku raspodjelu dobara, na vlastito znakovlje, na osnovne slobode uključujući slobodu misli, savjesti, religije i uvjerenja, na narodno samoodređenje i suverenost, poštujući nepovredivost vanjskih granica ove zemlje. Pomažući svomu narodu, Sabor će tako pomoći i drugim narodima.
4) Narod i međunarodna zajednica. Ako je hrvatski narod želio – a jest želio jer se našao u velikoj nevolji! – da u nedavnom besmislenu krvoproliću intervenira moćna međunarodna zajednica, onda pozdravljam Sabor koji će pokazati da ovaj narod, zahvalan za političku intervenciju u zaustavljanju rata, koji je isto tako od te iste međunarodne zajednice mogao biti spriječen u samome početku, nije tom svojom željom htio prijeći iz jednoga bespravlja u drugo. Niti je mogao potpisati i izručiti svoj identitet, suverenitet i subjektivitet toj zajednici da ga ona prekraja, pretapa i radi od njega kako joj se svidi. Ovaj se narod spreman suočiti s povijesnom istinom, s ljudskom pravdom, željan trajnoga mira i raspoložen na recipročno praštanje sa svima, ali ne na robovanje nikomu. Niti će se Hrvat pomiriti s time da mu se grijeh na svjetskoj razini medijski i sudski udeseterostručuje, a grijesi i zločini drugih deseterostruko umanjuju. Istina rađa pravdu, pravda donosi mir, a iz pravoga mira nastaje opće izmirenje!
5) Revizija. Ako je svaka politička ustanova podložna promjeni i usavršenju – a svima je očito da jest! – onda pozdravljam predstavnike ovoga Sabora kao mjerodavne pregovaratelje s predstavnicima međunarodne političke zajednice, da u ovom traženju izlaza iz be-ha krize, nađu mirno, pravedno i trajno državno uređenje, revidirajući ne samo pojedine nepravedne zakone već donesene, nego pogotovo revidirajući nesavršeni Washingtonski sporazum iz 1994. i još nesavršeniji Daytonski iz 1995. Ne prestajemo ponavljati da su ti međunarodni politički akti ozakonili i omogućili da, nepravednom podjelom zemlje, hrvatski narod ostane ne samo prepolovljen, nego, evo, i egzistencijalno ugrožen, iz parlamenata odstranjen i na stup srama na sudištu u Haagu pribijen. Odgovorni predstavnici međunarodne zajednice svega su toga svjesni, pa opet ostaju na ovakve javne vapaje više gluhi nego stvarno zabrinuti.
Sabor svojim miroljubivim radom može biti jasan odgovor svjetskoj političkoj strategiji i njezinoj taktici s Haaškim sudom kojemu je, kako narod ovdje općenito shvaća, bitna namjera da se zemlja, daytonski pacificirana, ovako kontradiktorno konstituira, pa i pod cijenu presuda od 15, 25 i 45 godina robije braniteljima hrvatskoga naroda, koji su se većinom svojevoljno prijavili na suđenje i, nakon više godina čekanja sudskoga procesa, nije im dokazan nijedan individualan zločin.
Međunarodna je, kažu, previše utrošila na ovaj be-ha projekt da se sada vraća s krivoga puta. Pametan čovjek, kad zaluta, zna da ga manje košta ako se natrag vrati, nego da i dalje luta!
Ovaj Sabor svojim odlučnim, odgovornim i ozbiljnim djelovanjem, prema međunarodno prihvaćenim načelima, može pomoći i svomu narodu i spasiti čast te nagluhe i lutajuće međunarodne politike u BiH!
6) Narod, ne “ostali”. Ako su Hrvati samostojan, samonikao, izvoran narod u BiH – a jesu, i to ne od jučer – onda pozdravljam ovaj Sabor koji će kao mjerodavan faktor međunarodnoj zajednici reći da ne smišlja zakone koji će dva druga naroda promicati u prave narode s pravnim političkim i državnim institucijama, a Hrvate postupno micati u rubriku “ostali”, ugrožavajući im političku volju, i stoga također ime, jezik, vjeru, kulturu i sve ono po čemu se narod smatra narodom. To ne bi smjela dopustiti ni druga dva naroda. S njihovim će se narodnim predstavnicima ovaj Sabor na ravnopravnoj nozi nositi i konsensusom donositi najbolja rješenja, pa ako treba i u prisuću međunarodne zajednice.
7) Divide et impera. Ako je međunarodna zajednica – jesu li to predstavnici Europske Unije, Sjedinjenih Američkih Država ili Ujedinjenih Naroda, ne znam – uvjerena da silom SFOR-a može implementirati ili odjelotvoriti političku kontradikciju, tj. na papiru priznavati hrvatski narod, a u praksi mu ignorirati političke glasove i volju – onda pozdravljam ovaj Sabor koji će kao legitiman subesjednik tražiti od te međunarodne političke zajednice da prema hrvatskomu narodu i njegovim zakonitim zastupnicima prestane s metodom “kandžije i mrkve”.
Sankcije koje se poduzimaju samovoljnim svrgnućem političkih predstavnika, nasilnim provaljivanjem SFOR-ovaca u hrvatske institucije, manevriranjem predizbornoga zakona, pristranom podjelom ekonomske pomoći i tomu slično niti su za jedan narod pedagoška, demokratska i moralna mjera, niti su na čast onima koji ih tako primjenjuju.
Isto tako ako međunarodni arbitar federalne, državne i daytonske ustave arbitrarno mijenja – a očito mijenja pa potom ponekad arbitrarno pere ruke da nije u njegovoj moći opozvati što je sam nametnuo – onda pozdravljam ovaj Sabor koji će kao legitiman i respektabilan sugovornik od međunarodne zajednice tražiti da se domaćim političkim pojedincima, koje narod kao takav nije delegirao, ne služi, uzaludno dokazujući narodu da mu tako služi, i to na njezinu političku kompromitaciju a na opću hrvatsku narodnu štetu.
Nije ljudsko pravo i sloboda u međunarodnom ni vojnom potencijalu, ni novčanom kapitalu, ni Haaškom tribunalu, nego u Božjem zakonu, u dostojanstvu čovjeka i naroda, koje mu je Stvorac njegov dao. A kao razuman narod, Hrvati će sa zahvalnošću primiti međunarodne “dobre usluge” za opće dobro.
8) Zakonita borba. Židovsko je plemensko pučanstvo živjelo 400 godina u Egiptu ne kao narod, nego kao raja, kao bijelo i crno roblje crnčeći na faraonskim plantažama i piramidama. A uvijek su nazivani takozvanim “građanima” koji su bili bez ljudskih prava i građanskih sloboda s drugima, a u neka doba čak bez prava na život rođene muške djece, pa prema tomu nisu bili građani ni drugoga, nego dvadeset i drugoga i nikakva reda.
Mojsije je s bratom Aronom, po nadahnuću Boga stvoritelja i osloboditelja, stao pred silnoga faraona, stavio se na čelo tih robijaša i “građana” . Među pučanstvom vladao je do tada zakon bez zakona: otmi, prevari, ubij, samo da se ne zna ili da te nitko ne može uhvatiti. Tako bijaše sve do onoga trenutka dok nije Mojsije sišao s Božjega brda Sinaja s Dvjema pločama u rukama i narodu predao Ustav i sustav zapovijedi Božjih: Boga se boj! Roditelje poštuj! Bližnjega ne ubijaj! Tuđe ne otimaj! Na susjeda ne potvaraj! Na bližnjega lažno ne svjedoči! Grješno ne bludniči! Dapače, niti poželi tuđega ženidbenog druga niti ikakve tuđe stvari.
Hrvati, pa tako i hrvatski katolici, na ovim su be-ha prostorima bili preko četiri stoljeća više na otomanskom čitluku i u zatvoru nego na svojoj njivi i slobodi. A sedamdeset godina prošloga stoljeća više u emigraciji i u jugoslavenskom zatvoru i strahu nego na svome slobodnome okrajku. Hrvatski narod ne želi biti ni u čijim, ni domaćim ni u međunarodnim lancima, nego narod na svojoj zemlji, svoj na svome, s ljudskim dostojanstvom, samopoštovanjem i poštovanjem drugih. On želi poštovati sve Božje zapovijedi i sve pravedne ljudske zakone.
Zaključak. Sudski činovnik u Austro-ugarskoj monarhiji Martin Đurđević u svojim “Memoarima sa Balkana”, pretiskanim prošle godine u Stocu, donosi ovu zgodu. U vrijeme tursko-austrougarskoga rata (1875-78) na sugestiju otomanskoga sultanata, koji je stao kršćanskoj raji obećavati brda i doline, “blagostanje i reforme” (str. 83) samo da ne ide u borbu za svoja prava i slobode, zapadni su se konzuli kao sultanovi glasnogovornici javili te pošli na pregovore s vođama jugoistočne Hercegovine. Dođu tako konzuli međunarodne zajednice određenoga dana na hercegovačko-dalmatinsku granicu između Dubravice i Bijeloga Vira (str. 10). Taj se dijalog odvijao ovako.
“Vaš ustanak i postupak nije opravdan”, rekoše konzuli.
“Dugovječne mukotrpnje opravdavaju naš ustanak…”, odgovoriše vođe.
“Ali je u sultana silna snaga i vojska, pa će vas sviju smrviti”, dočekaše konzuli.
“Mrvi nas i tare već od 500 godina, pa evo nas još ima živih, da krv do zadnje kapi prolijemo za slobodu” – repliciraše vođe.
“Kad to malo hljeba, što imadete u torbi, pojedete, čim ćete se hraniti? Ta pomrijet ćete od gladi”, zaprijetiše sankcijama konzuli.
Mijo Ljuban iz Sjekosa pograbi šaku zemlje ispred sebe, turi zemlju u usta, prožvaka i proždrije na očigled sviju, te reče:
Evo ove Božje hrane neće nam nikada nestati.
Kažu, da je engleski konzul Holmes zaplakao, kad je vidio taj prizor (str. 84).
Kad je ovaj odlomak pročitan suvremenom engleskom “konzulu na Balkanu” lordu David Owenu, on se samo osmjehnuo (str. 8). To je ujedno razlika u ondašnjem i sadašnjem međunarodnom političaru, koji je i onda i sada branio samo jednu stranu, a naša je situacija i onda i sada gotovo identična. Ali nećemo mi ovu zemlju jesti, kao legendarni Mijo iz Bajovaca. A hoćemo je, po Božjem određenju, obrađivati, po njoj saditi, natapati je, Božji blagoslov na nju zazivati, jer taj narod može živjeti u svojoj zemlji od roda svoje zemlje i od rada svojih ruku. Kad prestane rat, nastupa red i rad! Mi u ovoj zemlji, uređenoj po Božjim zapovijedima i ljudskim zakonima ljubavi prema začetu i rođenu životu, zakonu obiteljske snage i sloge, vanjskoga uređenja i mira, zdravih međunacionalnih odnosa, u zemlji u kojoj neće sedam puta ljudi više ginuti na cestama nego na bojišnicama, želimo čestite i pravedne zakone poštovati, pa će nas onda i drugi poštovati i – bez velika odgađanja priznati, uvažavati i u europske integracije uključiti.
Gospodine Predsjedniče!
Poštovani zastupnici Hrvatskoga Narodnoga Sabora:
Narod vam je dao političko povjerenje, jer ste mu dali konkretno obećanje.
Ako vi svoje obećanje zaboravite, narod vam to nikada zaboravit neće!
A ako vi to obećanje ispunite, učeći na prošlosti, pa i na negativnoj prošlosti, narod će vas znati počastiti i na tome zahvaliti!” (i03100)