Scena

Evo me…

„Kad se dragovoljno predao na muku…“ – zazvoni mi jutros kao da prvi put čujem. I stvarno začuh po prvi put. Dragovoljno, muka. Zbog mene. Zbog tebe. Iz ljubavi. Čiste, iskrene, jedine prave ljubavi. A ja? Ja ni samu sebe ne volim. Zvuči na prvu pomalo grubo, ali je to moja realnost, a i realnost slike današnjeg svijeta. Drago bi mi bilo da ti koji ovo čitaš uistinu voliš sebe. Značilo bi to da znaš tko si i da si spreman spoznati druge i Njega.

Ljudi ne vole svoju pojavu. Neću si prisvajati pravo da pričam o drugima, uzet ću svoju sliku za primjer. Ne volim, dakle, puno stvari na sebi. Čak i dok ovo pišem mislim na to što mi smeta kod mog švrljanja po papiru. A gdje su sve ostale stvari koje bi promijenila. Zašto? Jer mi je ‘netko’ nametnuo kako bi trebala izgledati, što bi trebala raditi da se uklopim i kako bi trebala disati da bi bila prihvaćena. Vjerujem da svatko od nas ima svoje kalupe u koje uporno pokušava stati zaboravljajući da smo mi jedinstvena Božja remek djela. A tko smo mi da sudimo o Božjim savršenstvima?

Čovjek sam po prirodi, tipična žena, nesavršena u svakom pogledu i na ovoj zemlji sam stvorena s razlogom. Razlogom kojeg ne shvaćam i zaboravljam. On, Svemogući je izabrao da budem stvorena na Njegovu sliku baš ovakva kakva jesam. Izabrana sam koliko god to čudno zvučalo. Da, baš ja. I baš od Njega. Baš ovakva. Sa svim problemima i nerješivim situacijama. S nekim razlogom. Često te razloge tražim u očima drugih. Postajem kameleon koji traži što prikladniju nijansu onoga što od mene očekuju. Svidjeti se drugima je moja misija. Je li to Njegov razlog zašto me stvorio? Ne mislim baš. Čudim se zašto uporno trčim vidjeti se velikom u drugim očima kad sam u Njegovim već odavno najveća? Toliko velika da je zbog mene iz savršenog Raja sišao na ovu bijedu zvanu Zemlja i prošao muku, dragovoljno, jer me voli. (Pa da… A meni teško otići na faks po ovom Suncu).

Nego što želim reći s ovim svim je to, kako Franjo kaže: „Samo sam ono što sam pred Bogom!“ Ne u vlastitim, ne u tuđim, nego u Njegovim očima. I zato mi valja poraditi na svom odnosu s vlastitim ja, jer jedino kad upoznam i prihvatim sebe ovakvu kakva jesam moći ću iskreno prihvaćati druge, spoznavati Ljubav i iskrena srca reći Evo me…

A ostali su tu da ih prihvatim zbog onog prvog čvorića na mom lačinću Tau-a – poslušnosti, drugog, koji me upozorava da ja nisam vlasnik ničiji misli – bezvlašće i trećeg – koji vrišti da samo čistim srcem mogu gledati Njega i kroz Njega druge – čistoća. Tau je tu da me podsjeti kome ja pripadam i za koga trebam živjeti. Da me zagrebe oko srca kad zaboravim da samo ako volim sebe mogu voljeti Njega i druge.

PS. Iako je papa Franjo onako malo podeblji, i malo većih ušiju (da ne kažem klempav), je li ga to spriječilo da postane čovjek kojeg cijeli svijet voli?

Ljepota duše + Njegova ljubav = Bezmjerna radost srca

Antonia Gašpar

Tropolje.info

Exit mobile version