“Tebi se čini da uzalud sanjam,
al shvatićeš jednom:
Ja dok sanjam stvaram.
Stvaram lepše dane, ostvarene snove.
Dok maštam punim pluća za veće dubine,
šijem krila za veće visine.
Šta imam ja od toga ako prihvatim prizemnost koju mi nameću?
Jesu li takvi našli svoju sreću?
Ako jesu, evo ni ja leteti neću.
Ko mi dokaže da je kasno za snove, za novo, za bolje, za početke u sred života, za dobro u svakom danu, evo, prećiću na njegovu stranu.
Dokažite mi da vam je briga donela dobro,
da vam je sa tugom lakše,
i ja ću zaboraviti na osmeh, ljubav, veru
i slediti to “vaše”.
A do tada, moliću lepo, bez komentara.
Ja ako grešim, sebe varam.
Zašto ti moj izbor smeta?
Imam pravo da imam srce deteta.
Kad bolje razmislim,
možda ni svi što zemljom hodamo nismo iz istog sveta.”
Dušica Jovović