Državna stabilnost – sprega politike i geopolitike (IV. dio)

Za razumijevanje trenutnog političkog stanja u Europi i Hrvatskoj, potrebno je shvatiti da je svaka “ekstremna” desnica, bila to NF Marine le Pen, mađarski Jobbik, njemački AfD, ili slobodarska stranka Geerta Wildersa u Nizozemskoj na neki način izravno povezana ili pak izravno financirana od strane Rusije.

Općenito se godinama stvarala slika o Putinu kao “zaÅ¡titniku kršćanstva”, čovjeku koji će se suprotstaviti “američkom” liberalizmu i masonstvu, političaru koji se bez ustezanja obračunava s radikalnim islamom, koji Å¡titi suverenitet Rusije i njezine “kršćanske vrijednosi”, “spasitelj” Sirije i tako do u beskraj. Tako je Putin zadobio simpatije “najdesnije” desnice diljem svijeta, a u biti je to bila priprema terena za novonastalo tursko-rusko strateÅ¡ko prijateljstvo (nakon neuspjelog vojnog udara u Turskoj) i obznanjivanje stare ljubavne veze izmeÄ‘u Nijemaca i Rusa.

Pojava Donalda Trumpa (kao tvrdog konzervativca) se može iščitati kao protuakcija razbijanja te prvotno stvorene slike koju je Putin stvorio o sebi pomoću lijevo-liberalnih medija diljem Europe.

Ipak, “najdesniji Å¡tovatelji” Vladimira Putina nikad se nisu zapitali kako svjetskom silom nazvati državu koja nije u stanju proizvesti vlastiti bicikl i čiji brod, “ponos ruske mornarice”, umalo potone tjedan dana nakon isplovljavanja?

Lako je razumjeti domaće boljševike i rusofile kako otvoreno navijaju za tu azijsku državu, no problem je kad europska desnica u Rusiji pronađe “duhovnog vođu”. Crna Gora je ušla u NATO, Kosovo je neovisno, stranke krajnje desnice nigdje u Europi nisu došle na vlast, ali su Rusi tobože pobijedili u Siriji, što ih je koštalo otprilike 100 milijuna dolara po danu, pa sad računajte je li pobjeda Pirova ili “pirovija”?

Ta je povezanost Rusije i rastuće europske desnice otvoreno iskoriÅ¡tena i za svrgavanje Tomislava Karamarka te pad OreÅ¡kovićeve vlade, Å¡to je dovelo i do destabilizacije Hrvatske. Nakon Å¡to je Karamarko, skoro istovremeno, proglaÅ¡en “radikalnim desničarom” i “udbaÅ¡em”, a u javnost su procurile i neke poslovne veze s Rusijom, te bliskost ključnom MOL-ovoj osobi u Hrvatskoj, istodobno bliskoj i Ivici Todoriću, svijet ga je počeo poimati kao ruskog agenta, jer, nije bitno da li je neÅ¡to istina – ili nije, nego kako izgleda, odnosno kakva se percepcija stvori u javnosti.

Andrej Plenković je već samo zbog toga, kao novi vođa HDZ-a, bio prinuđen ublažiti retoriku. Pa i da nije karijerni diplomata s poznanstvima u Bruxellesu, Plenkoviću bi, kao i svakomu politički iznadprosječno pismenom, bilo jasno da je retorika njegovog prethodnika postala štetna i opasna za Hrvatsku, bez obzira koliko se s njom osobno slagali.

Formula koja se za dolazak na vlast pokazala oportunom u Hrvata je ona koju je već prokuÅ¡ao Ivo Sanader; umjerenost, vrsna retorika, pozitivan govor tijela, neodreÄ‘enost i zalaganje za europske pučke vrijednosti (Å¡to je oksimoron). Tko zna koliko bi Ivo Sanader bio na vlasti da on i njegovi suradnici nisu oboljeli od opasne bolesti zvane kleptomaniji i time dirnuli u “osinje gnijezdo” zvano interesi onih koji su ih doveli na vlast? Hrvatski bi se narod jednoga dana, po svemu sudeći, probudio u Jugoslaviji, cijelo vrijeme obmanjivan “modernim” pučkim europejstvom.

U svakom su slučaju Hrvati bolje prošli s Plenkovićem, nego Francuzi sa svojim političarima. Ruski saveznici u Francuskoj Sarkozy i Le Pen su potopljeni, a francuska je ljevica u istom položaju kao i hrvatska – između nigdje i ničega. Francuski predsjednički izbori najbolje ocrtavaju koliko daleko ide uplitanje inozemnih sila u domaće prilike. Francuzima su u doslovno mjesec dana izmislili kandidata koji je postao predsjednik, a ostali su teško poraženi. I onda vidimo po novinama prije koji tjedan da se podrška Macronu prepolovila; naravno da je, pola od nula je – nula.

Iako tragična, politička povijest Hrvata pokazuje da smo uvijek imali više sreće n’o pameti. Njemačko-rusko savezništvo se dogodilo u zadnji trenutak. Vidjeli smo da Jokićeva reforma preuzeta u Crnoj Gori, a uskoro ćemo vidjeti da će se pojaviti i u Srbiji te BiH; radna snaga na zajedničkom tržištu mora imati usklađeno obrazovanje…!

Da nije Predsjednice i ministra Damira Krstičevića, Plenković bi nas po naputku Bruxellesa (vjerojatno ni neznajući) odveo u taj dugo planirani “Zapadni Balkan”, koji otvoreno zagovaraju Njemačka, Rusija a u posljednje vrijeme i Turska. Zahvaljujući spomenutom dvojcu, nedavno smo potvrdili čvrsto prijateljstvo sa SAD-om te velikom Britanijom, ali i s Izraelom, zemljom koja je, iako malena, sila koju ne treba podcijeniti. Također smo se približili Poljacima (nije Frljić slučajno išao u Poljsku živcirati Poljake kazališnim predstavama i kompromitirati Hrvate, jer, u Poljskoj se on predstavlja kao Hrvat…) i Mađarima (Milanović nije bez razloga izazvao incident s Mađarskom, pa nam sad Mađari otežavaju ulaz u OECD), pribaltičkim zemljama te Slovačkom i Češkom, čime je stvorena tampon-zona između Rusije i Njemačke.

Naši vladajući briselski učenici nisu očekivali da će nam Berlin i Bruxelles tako brzo okrenuti leđa i eto odmah problema: Slovenci svojataju Piran, Srbi Dunav, a Bošnjaci imaju problem s gradnjom Pelješkog mosta na hrvatskom teritoriju – sve u tjedan dana.

U HDZ-u se određeni krugovi čude zašto je Martina Dalić ministrica gospodarstva; jer je ona štićenica Gregurića, Valentića i Borislava Škegre, utjecajne naftno-plinsko-financijske skupine, koji su pak štićenici nekog moćnijeg i bogatijeg, a gdje su nafta i plin, tu je ogroman novac. Uz to, netko i uspješni HEP mora prodati, a propalu i devastiranu INA-u kupiti.

I tako se tisuće interesa, što domaćih, što stranih, u odsutstvu boljeg izraza “ukalupe” u jednu vladu. Zato su sve vlade, od prve Mesićeve, do ove Plenkovićeve nametnute i naprosto nakaradne. Upravo u njima na najbolji se način vidi sprega domaće politike i geopolitike.

Nastavlja se…

Josip Gajski

Vezani članci:

-Državna stabilnost – sprega politike i geopolitike (I. dio)

-Državna stabilnost – sprega politike i geopolitike (II. dio)

-Državna stabilnost – sprega politike i geopolitike (III. dio)