BOL
Jutros sam pojeo siv dan,
crn, procvao narcis i pepeo,
i nije bilo vode.
Posle sam izgorio i nisam čuo kad su rekli da sam živ
i da dišem i da su mi zjene u redu
i da niko nije kriv.
Jutros sam bio u mekom povezu rokovnik s izvještajem za radio,
koliko je stepeni, koji je vjetar i koje brzine,
da li se uopšte iko rodio i da li se tamo negdje gine.
Samo su mi pokidali strane na kojima je neko kradom napisao
da sam slučaj koji se otrovao doručkujući.
Jutros sam bio lipa
s korijenom na čekanju
dok me ne iščupaju, bez stabla
i grana, bez cvjetanja i hlada u julu,
bez urezanih slova i kradenih susretanja ispod krošnji,
bez sjećanja na ptice.
Jutros sam plakao posljednji put
kada su rekli da haluciniram!
MISAO
Misao,
tvoja misao
nepovratna, neizrečena,
siječe kao otvorena spržena
rana do kosti,
buntovan juli
je pokazao i dokazao prgavo
otrovan početak i kraj, na skali
ljudstva, nit’ više bezrazložne
uzvišenosti nit’ manje poniznosti,
ljeta nema ni razdraganih bosonogih
sumraka.
Skršili su uboge udove,
a očvrsli dušu
stradalnici koji vjeruju i vole,
tišina na ispruženu ruku
i hladan
dodir praznine otjerao je ptice iz
luga u nepovrat.
Padaju kiše i horizonti su tamni, a
duša ište nasmijane oči bližnjih
mjesto suze.
Dok mudraci ćute,
sanjari vrište u beskraj.
Vrijeme gadno,
oholo i gladno
gazi i potire sve, sabija ljetni dan
u olovnu maglovitu cijev
bez Sunca,
nesnosan bol zatvara
očne kapke,
dok duša grca
i glas bunca
za leptirima tu do srca
koji duže,
dosta duže od jednog dana žive.
Nema te i zato nema ni nje,
loše komunikacije.
Dok daljine se
iz sive pretaču u purpurnu,
sjeti se
u neko najkasnije poslepodne
da neko
čuva nit neizrečenu
i vidi to što kriješ u oku.
SAM
Sam sam i nisam napisao nijedno slovo od jutra kad si otišla.
Sad znam,
Ti si početak (i kraj),
misao, riječ, beskraj, napisano
i ono o čemu se ćuti.
Dani nemaju boje, ni miris, ni ukus,
a ni ja želju da ih probam promijeniti.
Vrijeme se razvlači od svitanja do mraka ko paučina
međ borovima.
Danas je neko dozivao tvoje ime
I kunem se, da bi umro
nimalo kriv
da si na ulici slučajno bila ti, umjesto neke druge žene koja ima tvoju boju kose.
Srce mi udara u grlu i sljepoočnicama,
a mislio sam da
nisam živ.
Komunalci su pokupili lišće sa trotoara i mene.
Ogoljeni drvoredi cvile k nebu, odoše i ždralovi.
Sam sam i probam zaboraviti sve,
teško, jer jesen je došla i ne da,
došla crno-bijela,
nepreboljena,
ko da si je takvu poslala ti da mi napakostiš jer volim obojenu jesen.
U začeću kidam riječi koje bi da se rode,
trgam ko dvolisnice i brišem tragove,
probam ispraviti ćoškove života, a sredina koja si bila,
je polomljena na pola i nema popravke,
pa vrištim, ridam, bogohulim u sebi, na sebe,
moglo je drugačije
ili nije…
Sam sam, a znaš li koliko smo se puta smijali samoći,
dok tamo negdje “otetoviraš” srce misleć
da uklanjanjem tetovaže brišemo tragove,
moje će Sunce na zapešću iza šake ko na aparatima goreti za oboje.
KOLEKCIONAR
Sanjala je da kažeš,
DOSTA JE!!!
Iako znaš da nije.
I u snu znaš da nije.
Možda i ne slutiš
ali paše ti mekoća u riječima,
harmonija slovnog ritma,
da ne ogrubiš za tebi odabrane
i da sijaš u trenutku za koji misliš
da je važan,
a slučajan je,
il’ poneki nije.
Bez da se mrdneš,
a da grliš cio svijet,
da otkriješ zbog čega ipak voliš reportažu o četinarima,
poželiš planinsku kućicu
i da je šteta što Andrića, Mešu, Hesea,
malo ko čita iz knjige
(ako uopšte i čita),
da razmišljaš kad bi letio avionom
da li te više strah istog ili stjuardesa (hm),
da slušaš M.O.R.T., Hladno pivo,
i čudiš se kako nebo
mijenja nijanse plave pod uticajem koječega.
Nije dosta jer
na jedan, dva, tri
udah i ne planeš na prvu.
Uzdah se otme nagrađenim skupljačima duša,
nijedna nije bila bez iste.
Da li si taj?
Podnošljiviji ti je
izdržaj gluposti neusaglašenih,
težina februarske svakodnevice
i vremenske oscilacije sa snijegom koji ti smeta.
Nije dosta,
pisani trag o životu kako to ona vidi,
doživi, opiše.
Brajeva je azbuka pod prstima,
ne da vidiš jer vidiš,
da naučiš tonove koje prije nisi čuo,
a mjere se beskonačnim nizom slova.
Lakši ti je korak,
i polazi ti za rukom da “zamrzneš” slike
u memoriji potresnih dana, ne tako davne istorije stradalih,
onih kojih nema,
da preguraš dan kad čuješ loš glas.
Čuva te od mraka malodušne sredine i istančava tvoju
sklonost ka perfekciji.
Ćutiš glasno, isijavajući.
Na pijedestalu pobjednika nisu bogati nego oni koji su voljeni!
Nije dosta, zna ona
i nema veze što
pogrešno sanja…
