Scena

Bosanski rulet

U Hrvatskoj nova vlada tek treba oteti vlast, a dok se to ne dogodi, mi ovdje smo još uvijek na vjetrometini bez zaleđa i izgleda. Strpljen spašen (kažu da vrijedi ako nisi Hrvat iz BiH), strpljenje nas lagano napušta i sudbina je gotovo izvjesna. Dan je na izmaku, a jutro je još daleko.

Za Tropolje.info piše Marko Tokić

Radnička fronta na Markovu trgu: protest izdajnika. Skupilo se nešto jugonacista i deru se protiv navodno profesionalnih domoljuba. U mraku. Sjetim se one: U tunelu usred mraka, sija flaša od konjaka… Okupilo ih se, kažu, i više nego su računali. Bio je tamo i Stazić (i stazići) – ništa vrijedno spomena. Ipak sam zamijetio jedan transparent: vlast = korporacije, fašistoidi i opus dei. Zanimljiva kombinacija. Po shvaćanju naših šuvaroida, daklem, Mare zvana Ingrid od Piramida je posve na pravom putu, kao teoretičarka zavjere ona je prva prokljuvila da iza svega stoje velike korporacije koje će pljačkati Hrvatsku (koju su oni čuvali – za sebe!), o fašistima i istima ne treba ni govoriti (tko ne misli kako Stazić misli – on je, zna Milanović i Ranko i mnogi drugi i svi će oni prisegnuti na časnu pionirsku, partijsku i svaku drugu koju treba), o projektu Crkve sve je već rekla Milanka pa se o tome i nema što govoriti: smrdi i smrdi i smrdi (i smrdi im gotovo kao šator).

Koliko lumena ima na toj lijevoj fronti svjedoče svakodnevno velike rvacke televizije (one s nacionalnom koncesijom) o tako snažnim mislima i dosezima socioloških, komunikacijskih i inih znanosti i vještina, nama običnima nije dano niti raspravljati. A kakve tek talente pokupe na ulicama i ovim mračnim skupovima (pardon – skupovima u mraku) najbolje svjedoči izjava jedne gospođe o nadnaravnim sposobnostima novog predsjednika vlade. Naime prema njezinu svjedočanstvu, a nema razloga da joj ne vjerujemo (?!), Orešković je svjetski fenomen jer je za svega dva tjedna vlastite vladavine osiromašio Hrvatsku. Dolje Orešković. I vlada s njim.

U BiH je još zanimljivije. Upravo gledamo bosanski rulet. Nešto nalik na ruski (samo se ovdje rađe biraju tuđe glave).

Je li Dubravko Čampara (tužitelj, sin poznatijeg pokojnog Avde i Sadete djevojački Isović i Aljošin brat) islamist ili alkoholičar još se ne zna, a kad će se znati ovisi o ljubavi koja plamti između Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića (i njihovih pokrovitelja). Budući da je u BiH politika (dakle novac i moć) obiteljski posao kojega ipak, ako je nužno, treba rasporediti na nekoliko obitelji: Čampare su, kako sada iz Avaza tvrde, „obitelj za provođenje zakona“. Oni (ovi iz Avaza a to je javno glasilo, barem se tvrdi, Fahrudina Radončića) ujedno pozivaju da se zaustavi čamparizacija BiH (ili makar FBiH), no prije će biti da je došlo do čamparizacije velike ljubavi između Bakira i Fahre.

Oprostite na maloj odgodi u priči o navedenom sukobu i dopustite malu digresiju. Naime, nepotizam u svim strukturama BiH društva poprimio je tolike razmjere da se slobodno može govoriti o proračunskom financijskom servisiranju obiteljskih potreba (i poslova), koje za posljedicu ima koncentraciju političke moći, bogaćenje izabranih i svakodnevno osiromašivanje velike većine naroda.

Narod po mišljenju elite, iznadprosječno živi, iako je, kako se službeno tvrdi, prosječnoj obitelji za životu u FBiH potrebno 1500 KM (osobno mogu posvjedočiti da to nije dovoljno niti za golo preživljavanje) dok su prosječne plaće daleko ispod toga (o mirovinama da se i ne govori).

Plešući na rubu gromoglasne šutnje i tihih odlazaka iz zemlje ove moćne obitelji stvaraju vlastiti raj na zemlji unutar kojega ipak povremeno dođe do sukoba između izabranih (i dobro raspoređenih): oko teritorija, dobavljača i vanjskih pokrovitelja tranzicijske sreće pa imamo to što imamo ogoljavanje politike do transkriptnih svjedočanstava o tajnama krvavih ruku koje nikoga ne potiču da se, pa makar reda radi, istraže izrečene tvrdnje (umjesto toga imat ćemo izvansudsku nagodbu o koaliciji koja traje na euroatlantskom putu). Ako je i djelić onoga što se moglo pročitati u transkriptima istina, a kada nadopunimo i ovo što se tvrdi za obitelj Čampara (i njihovu umreženost po institucijama sustava) teško se oteti dojmu da se institucionalna moć sužava i zlorabi kako moćnima odgovara. Obiteljski su se poslovi (o tome su se snimili i mnogi filmovi, a nešto govorio i Shakespeare u svome Macbethu, Radončić mnogo ranije u intervjuu Večernjaku, a nešto se našlo ponovno i u transkriptima) štitili i štite uvijek na isti način. Tajne ostaju tajne dok moć traje (a ako je istina ono što Fahrudin priča i zločin se štitio novim zločinom, ili pak, ako je istina ovo za što se Fahru optužuje, jao nama, no ta spirala zla, i  smrti, zbog istine i pravde morala bi se zaustaviti, ali kako ako imate „obitelj za provedbu zakona“ i krug međusobnih optužbi koji plamti dok se ne dogodi nagodba). Možda je dio istine u tome da se zbog uključivanja srpskog (i ruskog) elementa u priču euroatlantski sjaj opredjeljenja i javno razotkriva kao ljubav braće po nužnosti. I dok jedan drugome radi o glavi skrivajući mržnju; jedan drugoga trpi zbog interesa i ucjena i javno se ljube do zajedničkih opredjeljenja, koalicijskog sudjelovanja u vlasti (navodno zbog nacionalnih i državnih interesa). Ovaj opasni bosanski rulet zasad nažalost plaćaju svi oko njih (njima i nadalje i unatoč svemu – nije loše, pa makar je jedan od njih privremeno na službenom putu).

Ovakvo katastrofalno stanje bošnjačke politike zasada koristi jedino srpska politička elita radeći na osamostaljivanju (i, po potrebi, izdvajanju) Republike. A što je krajnji cilj ovih dana otkrivaju i Milorad Dodik i Dačić koji u Šamcu (je li još uvijek bosanski) otkrivaju školu simpatičnoga imena: Srbija. Dođe mi da se sjetim onih predratnih prepucavanja grafitima kada je netko u Sarajevu ispisao: Ovo je Srbija – a netko hitno dometnuo: Budalo! Ovo je pošta.

Ono što je nekada bilo smiješno danas je nedostatkom političke odgovornosti gotovo pa politička realnost. (Nije?! – Samo što nije!)

Bošnjaci zabavljeni sobom, Srbi svojim snovima – a mi Hrvati kandidacijskim postupkom (EU – uhu, uhu, uhu…). Da su oni kojima sada trebamo do nas držali koliko do snijega u svibnju danas bi s lakoćom bili lokomotiva koja će povući BiH onamo kamo priželjkuju (no voz se opire, a vagoni u neredu – a manjka i tračnica). A lokomotiva dahće, dahće da izdahne, još malo i progutat će je daljina (da ne kažem tuđina: jedni u zemlju, drugi iz zemlje – a neki i na službeni put voljom onih koji o nama odlučuju još uvijek po inerciji dosadanjih odnosa kako žele i kako im se prohtije).

U Hrvatskoj nova vlada tek treba oteti vlast, a dok se to ne dogodi, mi ovdje smo još uvijek na vjetrometini bez zaleđa i izgleda. Strpljen spašen (kažu da vrijedi ako nisi Hrvat iz BiH), strpljenje nas lagano napušta i sudbina je gotovo izvjesna. Dan je na izmaku, a jutro je još daleko.

Exit mobile version