BITKA ZA ZAGREB JE BITKA ZA HRVATSKU

Zagrebu je, čini se, suđeno u prvoj polovici svibnja biti u pogibelji ili pred pogibelji. Pogibelj, koja sustigne narod, a silom je nametnuta kao 1945. godine nije usporediva s ovom pred kojom se nalazimo. Danas Zagrebu prijeti opasnost od posljedica zaborava i vlastitog izbora, a prije 66 godina smrt je došla na tenkovima.

Danas nevolju mogu izabrati ljudi sa zagrebačkog asfalta, a nekada je stigla iz šume. Mudri ljudi još od starih Rimljana govore da je povijest učiteljica života.  Povijest nas također uči da je duhovno posrnuće pred samim sobom neusporedivo teže i s težim, trajnijim posljedicama od fizičkih rana, pa i smrti.

Zagreb se u nedjelju suočava sa slatkorječivom ponudom nasljednika smrtonosnog udara iz 1945. godine, u celofan i mirise globalnih antihumanističkih i povrh svega antihrvatskih i antizagrebačkih ideja upakiranog slatkog uništenja, ali i s mogućnošću konačnog obračuna sa usudom i tragičnošću početka svibnja.

Godinama pod zagrebačkom površinom tinjaju i razgorijevaju se podmukle vatrice antifa, antikatoličanstva, prijezira ljudskog dostojanstva s promocijom spolnih devijacija, s razornim virusom protiv obitelji, tradicije, kulture, protiv Zagreba i Zagrepčana i s neskrivenim prijezirom prema pripadnicima hrvatskog naroda, koji su iz svih hrvatskih regija i zemalja pronalazili svoje utočište, dom i budućnost podno Medvednice, usprkos i nasuprot naravi režima koji je nastojao uništiti taj svehrvatski zagrebački duh.

Danas su te vatrice zahvatile Grad s parolom “Možemo”, a pred medijskom i političkom stihijom, mnogi su ljudi nesigurni, zbunjeni, prepadnuti. Dodatni kaos Zagrepčanima stvaraju navodni branitelji svehrvatskog Zagreba, skupine koje svojim neznanjem, huškanjem, destrukcijom, lažima i mržnjom navodno nude slobodu i dostojanstvo, a u biti su najobičniji agenti i sateliti razorne stihije “Možemo”, čija je zadaća razbiti okupljanje moćnog, pobjedničkog Zagreba.

Nikad se u povijesti pobjednici nisu okupljali oko slabih.

“Možemo” i Tomaševića nisu osmislile budale i pijani milijarderi, niti su preko dvadeset godina ulagali milijarde sredstava da bi im se neznalice i budale, naivci i smušenjaci, dnevno- politički egzibicionisti i prolazni sinekuristi željni trenutne igre mogli suprotstaviti.

Toj stihiji, ponavljanju nove svibanjske kataklizme s jednako teškim, ili još težim posljedicama nego 1945. godine, može se suprotstaviti samo znalački Zagreb, moćna društvena i državna sila i ljudi čiji životni put živi u korijenima stotina tisuća Zagrepčana, od zapadnih četvrti do istočnih naselja Dubrave, Sesveta, Sesvetskog Kraljevca, od Gračana do Buzina. Tom Zagrebu je izbor sveučilišni profesor Davor Filipović, čiji je životni put obilježen progonom iz ratnog Sarajeva, borbom, odricanjem, pobjedama u športu i na akademskom putu, gdje je dostigao već u 26. godini života vrhunce.

Put Davora Filipovića je put stotina tisuća Dalmatinaca, Bosanaca, Hercegovaca, Slavonaca, Prigoraca i Zagoraca koji su kroz blato i težak rad gradili svoje domove, školovali djecu i čuvali svoj katolički i hrvatski duh.

Baš zbog toga su laži i mržnja usmjerene prema njemu, udar, mržnja i prijezir svim tim Zagrepčanima. Ili, kako ih sljedbenici kataklizme iz svibnja 1945. godine nazivaju – dotepencima!

Zagrebe, zastani i promisli.

Ti koji te Zagrebe zovu k sebi, nude se kao mesije u tvoje ime, koji su neviđeni gnjev i mržnju usmjerili na Davora Filipovića predstavljajući se bedemom pred razornom stihijom skupina pod imenom “Možemo”, dio su odavno i vrlo znalački smišljenog projekta pokoravanja Zagreba. Ti te ljudi Zagrebe žele zbuniti svojim lažima, žele te obezglaviti i obeshrabriti, ulaze u tvoje domove i Crkve Zagrebe i zavjetuju se nad tvojim križevima.
Lažu.
Razmislite zato drage Zagrepčanke i Zagrepčani, tko je među kandidatima za vašega gradonačelnika svojim životom najbliži križevima koje ste nosili. Zastanite i razmislite.

Samo jedan među tim ljudima. Davor Filipović.

Sve ostalo je “Možemo” i antikatoličke, antihrvatske orgije, pijane svibanjske noći nakon kojih će glavobolje trajati godinama.

Anto Đapić/Foto: press