Connect with us

Scena

NIŠTARIJINI ZAPISI: Plemić u Veneciji

Čudnih ljudi ima na ovome svijetu, kao u pričama iz davnih vremena.

Nije međutim potrebno vraćati se godinama ili stoljećima unazad, izmišljati i zamišljati koješta, crtati zmajeve, križare, gusare i hrabre vitezove koji kraljičinu krunu brane od navale divljih plemena s juga i iz ostalih tuga. Dovoljno je otputovati u Veneciju.

Grad s tisuću i nešto mostova nije dalek, niti je unatoč svojoj starosti smješten u povijesti. Malo je doduše poskup, ali tko bi sve spojio! Nikad priče ne bih sastavio da moram svaki detalj uzeti u obzir. Ispao bih kao neženja koji svakoj curi nađe manu i na kraju ga se sve okanu.

U Veneciju nisam putovao u snu, kao što to redovito radim kad se zaželim bijeloga svijeta, a nemam dovoljno nula iza točke na bankovnom računu, nego smo Tanja, Fran i ja odlučili spontano i stvarno – vrijeme je bilo promjenjivo, a more u Červaru valovito – krenuti do grada u laguni.

Tako smo i uradili.

Nakon prelaska nevidljive granice pozdravila nas je upadljiva Mussolinijeva zgradurina na lijepom brijegu iznad Trsta – stoji tamo kao dokaz da je i Italija dala nekoliko budala – da bismo se uskoro izgubili u masi teretnjaka koji vuku igračke, gaće, čarape, banane, digitrone, žice i kojekakve druge trice od velike luke do još većih kupovnih centara zasađenih na livadama europskih predgrađa. A tek kad smo se udružili s auto-cestom iz pravca Udina nepregledna masa mesa, guma i metala u pokretu prema nečemu nas je gušila! No, to je sasvim druga priča, tema za filozofiranje o smislu i besmislu našeg načina života, a mi smo se samo htjeli malo zabaviti u Veneciji.

Grad sazidan na velebitskim bukvama i dinarskim borovima pozdravio nas je košmarom ljudskih i psećih rasa, boja, mirisa, zvukova, plinova, gasova i glasova – cijeli svijet navalio je na Canal Grande, kojega ja, poput većine drugih turista, zovem „Canale“ jer mi to zvuči talijanskije, no moja tom govoru vična supruga me je ispravila, ali nije dugo potrajalo.

Canal Grande mi smrdi na veliku kanalizacijsku cijev, dok Canale Grande miriše na Veneciju, na duždove palače, karnevalski smijeh, raskošne boje i Casanovine ljubavnice. Čudno kako samo jedno slovo mijenja očekivanja koja nas nagone da lutamo svijetom, razmišljao sam tiho, sam za sebe, dok smo čekali na vodeni taksi, a Fran uzbuđeno slikao svaku zgradu, krovove i golubove.

Zaputili smo se, koliko je to bilo moguće, ravno, u pravcu trga Sv. Marka, slijedeći disciplinirane Japance oboružane bijelim maskama nad ustima i šarenim foto-aparatima na ramenima, usput na crno slušajući vodiče dok austrijskim i njemačkim pazikućama glasno pripovijedaju bajke o tajnama skrivenim iza svake fasade, iznad svakoga mosta i ispod svake gondole.

Sjetio sam se svojih studentskih dana i vožnji autobusom do Međugorja, s grupama znatiželjnih putnika kojima je valjalo objasniti zašto iz plastova sijena u Bosni vire kolci, pa bih sve nekako spojio s Andrićem i višegradskom ćuprijom.

Smijuljio sam se sveznalački pričama turističkih vodiča mlađe generacije, koji su, poput mene prije tridesetak godina, puno izmišljali i svašta nadodavali, znajući da će njihove riječi biti zaboravljene već za vrijeme ručka.

Čim sam pomislio na ručak javio se Fran:

„Baš sam ogladnio! Ima li igdje pizzeria?“

„Mora biti nekakva pizzeria u blizini, u Italiji smo“ – prerano sam mu potvrdio.

Na svakom ćošku nalazili su se međutim samo mali restorančići, tijesne pekarnice i prenatrpane slastičarnice, no nigdje nije bilo normalne pizzerije sa stolovima i konobarom. Ja pak ne volim jesti u stojećem položaju, a u Veneciji je svaki kvadratni centimetar skup, pa u blizini Markova trga nismo naišli na pizzeriju koja bi odgovarala mojim kriterijima udobnosti.

Fran je kukao u moje lijevo uho da je gladan, Tanja je napominjala s desne strane da se još malo strpi i pojede bananu, a ja sam lukavo šutio žvačući sendvič s kulenom, da bismo na kraju sklopili kompromis i dogovorili se da iskoristimo lijepo vrijeme za vožnju gondolom, a potom potražimo pizzeriju.

Nakon što je Tanja, poslije pola sata pregovaranja, konačno uspjela dogovoriti cijenu zakoračili smo u usku barku, na čijem vrhu je stajao gondoljer s dugim veslom u rukama pjevajući glasno „O sole mio“. Dok nas je Talijan vozao sporednim venecijanskim kanalima, kroz debele sjene vlažnih zidova, pojačao se je nemir u Franovu želucu uzrokujući u njegovim ustima još jaču želju za tijestom prekrivenim sirom i šunkom.

Nije nam dakle bilo druge nego potražiti neko lijepo mjestašce, gdje možemo u miru utažiti i žeđ i glad, te sam ženu i dijete ostavio da pogledom traže pizzeriju, dok sam ja, okom sokolovim, uskoro prepoznao veliku terasu maloga hotela smještenog direktno na Canale Grande.

„Kad smo već u Veneciji idemo uživati k‘o ljudi – nije svaki dan fešta“, nisam uopće htio diskutirati dok je Tanja sumnjičavo brojala zvjezdice na pozlaćenoj pločici s desne strane masivnih, drvenih vrata. Moja karirana košulja i Tanjina pedesetokunaška torbica upale su u oči uniformiranom konobaru dok nas je vodio kroz mramorom obloženu prostoriju u pravcu velike terase hotela s vlastitim pristaništem za platežno sposobne goste.

I konobar, i recepcionar, i sva druga posluga bili su odjeveni u bijele uniforme sa crvenim crtama na vanjskim stranama perfektno ispeglanih hlača ispod kojih su blještale uglačane cipele, a pored kojih su pak moje tenisice – u njima me ne bole zglobovi ni kad satima šetam, a koštale su samo 14,90 eura kod diskontera u našem kvartu – djelovale malo postiđeno.

Zauzeli smo poziciju s pogledom na glavnu venecijansku prometnicu, Fran je raširio oči, Tanja analizirala cijene, konobar nam je raširio tendu za zaštitu od sunca, a ja sam buljio u pravcu stola nasuprot nama.

Tamo je plandovao hotelskom osoblju slično uniformirani muškarac crne, perfektno podšišane kose, te sam očekivao da će nam prići i pozdraviti nas, pretpostavljajući da se radi o glavnom konobaru, onome koji nosa novčanik sa sobom. Nakon što sam primjetio da vadi lisnicu iz unutarnjeg džepa uniforme i skida rukavicu prije nego je elegantno i suvereno prstima dohvatio zelenu novčanicu, bio sam sto-posto siguran da se radi o glavnom konobaru.

Baš kad sam mu htio mahnuti rukom da dođe do nas i da popravi suncobran – iz vode je ljeskala svjetlost i ometala mi uživanje – Tanja me je, prepoznajući nekako moje misli, upozorila da sam se zabunio:

„Nije ti to konobar. To je nekakav engleski plemić. Vidiš da ima žutu lentu preko ramena. I naglasak mu je britanski.“

Malo sam se umislio zamišljajući kako bi bilo da kraljičin plemić Mandoseljanu Blagi popravlja suncobran, no njegovo držanje tražilo je i očekivalo poštovanje drugih. Svaki detalj njegove uniforme, spori pokreti rukama, ponizni pozdravi osoblja koje ga je pratilo do broda, ukočeni korak kao da ima metlu u leđima – sve je odavalo bliskost kruni i indijskim čajevima zaslađenim znojem pakistanske posluge i zaslugama davnih kolonizatora.

Nije me ni pogledao, a kamoli da nam je tendu popravio.

Tanja je naručila tjesteninu, Fran i ja po hamburger. Dobili smo male porcije jela servirane na desetak velikih tanjura, platili račun kreditnom karticom jer zelena novčanica, ista kao u engleskog plemića, nije bila dostatna, te smo se nakon ljubaznog odbijanja ponuđene kave i kolača, zaputili na zahod diveći se svježim ručnicima i uokvirenim slikama slavnih i bogatih na hodnicima, prije nego smo se zaputili u jeftiniji dio Venecije, prema glavnom kolodvoru i garaži.

Usput smo naletjeli na pravu-pravcatu pizzeriju i najeli se k’o ljudi, no to je sasvim druga priča, bez plemića i uniformi.

 

Tekst: Blago Vukadin tropolje.info

Continue Reading