Na zahtjev čitatelja bpz-a vraćamo “kolumnuo pečatu” Marka Ljubića

Kao što je bilo pitanje opstanka smijeniti Ivu Josipovića, tako je danas golema odgovornost na Kolindi Grabar Kitarović. Pogotovo jer je upravo ona jedina svjetla točka na vrhu državnih institucija visoko iznad magle i blata koje produciraju godinama Tolj, Pavić s kamarilom “katoličkih” i “antifašističkih” protuha. Kako u prvome nema ni ‘k’ od katoličanstva, tako ni u drugome nema ni ‘a’ od antifašizma.

Što povezuje dubrovačke izbore, EPH, Večernjakov pečat u Mostaru, famoznog patera Tolja, Milanovića i ministra Matića?

Moglo bi se u ovom nizu navesti još desetine ili stotine imena, kada čovjeku ne bi bilo poprilično mučno ispisivati imena potpuno beznačajnih likova, koji su postale naša svakodnevnica isključivo kao izraz dubokih društvenih poremećaja. Izuzetno je teško u dostupnoj javnosti uočiti sitnicu, detalj, tračak optimizma ili nade, iako je nakon prošlih predsjedničkih izbora nada tu, stanuje i sluti se, neopipljivo doduše, kao proljeće u zraku usprkos hladnoći.

Dubrovački lokalni izbori pokazali su zorno, da zornije ne mogu, kako su u Hrvatskoj potpuno poremećeni kriteriji na kojima bi moralo počivati društvo i pogotovo suvremena država. Građani toga grada su usprkos tome što su sve znali, izabrali Andru Vlahušića za gradonačelnika, dali mu ključeve grada, stali iza njega i odlučili time poslati poruku urbi et orbi – “svi smo mi Andro”. U političkom smislu to se nikako drugačije ne može tumačiti. S obzirom da je Andro osuđeni lupež, nužnost bi bila zaključiti kako su se većina Dubrovčana poistovjetili s pronevjerom, pljačkom i legalizacijom lopovluka umjesto marihuane, koja je zapela negdje u Jovanovićevom preodgoju nacije. Usprkos takvim rezultatima izbora nemoguće je poći od toga da je većina ljudi koji su glasovali za Andru – sklona lopovluku.

Poruka iz Dubrovnika je da građani toga grada ne vjeruju u ovu državu, da postojanje države poistovjećuju s hajdučijom koja istina ima određena pravila, otprilike kao ponašanje zvjerinjeg čopora u obračunima za teritorij. Tko zakolje i zapiša, njegovo je. Poruka je iz grada čijom se poviješću hrvatski narod s pravom ponosi – poremećene su sve vrednote društvenoga poretka, nemamo izbora, u tom slučaju bitno je biti u čoporu koji ima isti miris. U svome čoporu.

Kako sve počiva na iskustvenom elementu, očito će biti da su Dubrovčani imali nekakav uzor za to.

Pastirski Å¡tap patera Tolja

Večernjakov pečat u Mostaru je po najavama promotora – društveni događaj godine hrvatskoga naroda u BiH. Mene je iznenadilo da je HTV na svome četvrtom programu prenosio cijeli događaj. Doduše, jest da se taj program malo gleda, ali – to je HTV na kojemu se iz Hercegovine može ukazati samo kakav “ustaša” ili obraćenik sa ustaških na antifašističke vrijednosti. Ili, ako je repriza proslave Dana mladosti. Govorim o Radmanovoj televiziji.

Nadu na početku teksta sam povezao s predsjedničkim izborima i pojavom nove, svježe, jasne i nadahnute Predsjednice.

Postupci koje je učinila, njene diplomatske i tuzemne aktivnosti, stvarne i simbolične ukazuju da ta nacionalna nada ima realno pokriće.

Što onda Kolinda Grabar Kitarović, ona ista predsjednica koja usmjerava vanjsku politiku u prirodno okruženje, ona koja ističe bez okolišanja autentične nacionalne vrednote, koja ima jasan odgovor na otvorene dvojbe iz prošlosti, radi kao kolumnistica u Jutarnjem?

Misli li Kolinda Predsjednica da je mostarski Večernjakov pečat autentična vrijednost hrvatskoga naroda u Hercegovini i cjelini, jer je najavila kao svoje programsko opredjeljenje promovirati i poticati nacionalnu kulturu i tradiciju? Ta kultura, tradicija i vrednote ne stanuju pod tim pečatom a jesu u svakome selu oko Mostara i to joj je Čović mogao reći ako već nije htio Tolj, ‘pastir’ koji svoj puk očito drži – ovcama. Tko mu je dao pastirski štap?

“Katolička” Styria

Vjerujem, da joj nikada neće biti jasno što je radila na pozornici Večernjakova pečata u Mostaru. Zbunjena, nakon najave i dodjele nagrade nekom zaslužnom građaninu, stoji u gomili tipova koji se skupljaju oko nje, uz mačketinu dostojnu Mice Trofrtaljke pod reflektorima. A sve u organizaciji famoznoga patera Tolja i njegove “katoličke” Styrije, koja se takvim krkanlucima i marifetlucima ne bi ni usudila ni smjela poslužiti u matičnoj Austriji. Udruženje odnosno zaklada koja je pred hrvatskom javnošću pod dosta mutnim okolnostima kao “katolička” preuzela tada vrlo, vrlo profitabilni Večernjak i srozala ga danas na vrijednosnom nivou na mehaničku frezu suprotstavljenih vrednota uz ’24 sata’, iza kojih viri i nakon izbora Ivo Josipović, sa katoličanstvom ima veze koliko i ljubav sa promotorima gej prava, koliko razum sa Protagorom i Šimom Lučinom, koliko i demokracija i istina sa Zoranom Pusićem i Vesnom Teršelič.

Čovjek može naći stotine razloga za razumijevanje Kolinde Grabar Kitarović kao kolumnista u Jutarnjem, kao i za njen dolazak na Večernjakov dernek u Mostaru. Ali ni jedan nije dobar.

Nije čak dobro ni računati na njihovu potporu, jer ni Josipoviću nije pomogla. Ljudi nisu ovce.

Kolinda nije smjela biti ‘tu’

Sve institucije, ljude i događaje u početnoj rečenici naveo sam upravo zbog toga što im je zajedničko, ma koliko se god razlikovali sadržajem – potpun nedostatak kriterija i posvemašnja promocija antivrijednosti. A uzor takve epidemije je uvijek bio na Pantovčaku. Stipe Mesić i Ivo Josipović.

Kroničari koji znaju nešto o pečatu reći će kako je pater Tolj uvalio taj pečat i samome papi Benediktu, da je to događaj koji s oduševljenjem prate i časte svi akreditirani diplomati u BiH, vodstvo Republike Srpske, a u zadnje vrijeme i vodstvo bošnjačkih institucija. A i zašto ne bi, jer ako je to vrhunac hrvatske samosvijesti, onda ljudi mogu nazdraviti.

Miševi se pokrivaju slikama slona. Cijeniti te je*ivjetre koji predstavljaju najnižu sortu rashodovanih špijuna svojih zemalja u BiH, iza kojih ostaje pustoš i poklana stada ovaca na padinama Veleža i Prenja nakon ”društvenoga događaja godine” – mogu samo oni, koji, ili sami jesu potpuno iskompleksirani provincijalci ili igraju prljavo prema svome narodu, koji ih je odavno nadrastao u svakome, posebno kulturološkome smislu.

Kolinda Grabar Kitrović nije smjela biti tu. Pri tome se ne radi, kao ni u odluci da napiše kolumnu o pravima žena u Jutarnjem, o tome što bi ona osobno uradila, a što ne.

Trebalo ju je braniti od Vice Batarela, koji teško griješi kad joj spočitava susrete sa Clintonima zbog toga što nije zbog sektaške uskogrudnosti spreman, prihvatiti da se kršćanstvo može zvati autentičnim a da nije – njegov ekskluzivitet. Upravo iz razloga zbog kojih je morala sudjelovati na tribini Hillary Clinton, Kolinda nije smjela napisati kolumnu za Jutarnji. Tamo je bila predsjednica, ovdje – pokriće. I upravo zbog toga nije smjela sudjelovati na banalnom derneku, koji je za svoje, Boga pitaj kakve, potrebe, kreirao sa suradnicima u Mostaru, pater Tolj istinska eminencija Večernjaka, a prije toga EPH .

Biti hrvatska Predsjednica

Ne može društveni događaj godine u organizaciji hrvatskoga naroda (koje li ironije, zar ne?) proći bez jedne riječi hrvatskoga jezika u najavama stotine kandidata iz “Regiona”, ne može u takvome neukusu stajati i tome davati pokriće hrvatska Predsjednica. Vesna Pusić – da.

Jednako kako ne može i ne smije zanemariti desetine ”kolega” kolumnista EPH koji čereče godinama svaku vrijednost hrvatskoga naroda, među kojima se pojavila kao ukras, niti može hrvatska Predsjednica zanemariti događaje iz famozne predstečajne nagodbe u kojoj je stotine milijuna državnoga novca prebrisano i otišlo u džepove tih ”kolumnista” ismijavajući osnovne zakone tržišta. Jer to nisu zaradili na tržištu već – korupcijom. Ne može hrvatska Predsjednica zanemariti činjenicu da nikada nitko iz državnih struktura nije zavirio u razvojni put te kompanije i na ruševinama Vjesnika pokušao izvidjeti koliko je leševa ostalo iza nje, a upravo s ciljanom namjerom potpunoga urušavanja hrvatske državnosti. Ne može hrvatska Predsjednica zanemariti činjenicu da kohabitira s vladom koja je donosila posebne zakone kako bi EPH spasila bankrota, a ovi bili njihov mizerni bilten rušeći sva načela demokracije, profesionalzma i u konačnici društva. Bila bi katastrofa ako čak i u primislima Kolinde Grabar Kitarović postoji ideja kako bi bili korisni kao bilten ”njene strane”. Stara je narodna izreka, a čula bi je Predsjednica da je umjesto na Toljov pečat, zavirila u bilo koje selo pored Mostara – tko s đavlom tikve sadi do podne, popodne mu se o glavu razbijaju!

Kolinda Grabar Kitarović može sve to.

Hrvatska Predsjednica ne može.

Simbolika jednog epohalnog pokreta

Kako god nije grješka pape Benedikta XVI. to što je primio u ruke nekakav pečat nemajući pojma što se stvarno krije iza toga, a sumnjam i da je gledao ovogodišnju priredbu na HTV4, tako isto nije osobna pogrješka to što Kolinda Grabar Kitarović nije znala kamo ide, da će se znojiti na pozornici uz Micu Trofrtaljku naših dana. Ali i njoj i papi bi to moglo biti poučno da vide stvarno stanje državnoga i crkvenoga sustava. Papi su podređeni biskupi koji su lobirali Toljove namjere, koji su u tome vidjeli mrvicu svoje probitačnosti i karijernog napretka i koristi po cijenu tezgarenja starim Svetim Ocem. Suradnici Predsjednice su morali znati sve o tome krkanluku.

Jednako kako su morali sve znati o Jutarnjem, njegovoj zloćudnoj korporativnoj i medijskoj prošlosti.

Ne znam kako se osjeća Kolinda Grabar Kitarović, ako ima vremena čitati besramne poruke u Jutarnjem listu političkoga nitkova Predraga Matića, koji bez da trepne nastoji raščerečiti Đuru Glogoškog, pri čemu je sasvim sigurno najmanji problem i povod to gdje Đuro spava. Taj isti Jutarnji nikada nije i nikada neće, što god Predsjednica napisala na njegovim stranicama, postaviti desetak pitanja s osnovnoga profesionalnoga praga tome istome Matiću – koja ga diskvalificiraju kao osobu dostojnu bilo kakvoga poštovanja, a državu koju predstavlja kao ministar, svodi na sprdačinu? Na stranu to što bi i Đuro mogao biti pametniji i obazriviji, jer ovo što on danas radi više nema veze s njegovim invaliditetom i junaštvom. On i njegovi suborci predstavljaju junake jednog epohalnog pokreta i njegovu simboliku, pa tome moraju prilagoditi i svoje ciljeve,zahtjeve ali i osobno ponašanje. Kako ga oni ne bi urušli ruku pod ruku sa Jutarnjim, paterom Toljom i kompanijom na HTV.

Tko se sve krije iza autoriteta Predsjednice države?

I, da se vratimo na početak, na početno pitanje.

Svako urušavanje društvenih vrednota počinje urušavanjem autoriteta. Moraju se posve uništiti postojeći autoriteti, a na njihovo mjesto postaviti novi. Umjesto dosadašnjih bogova nužno je nametnuti nove. Čvrste, svakodnevne, poželjne. Umjesto Mojsijeva Boga, radi se zlatno tele koje gladan narod vidi, blještava kakvo jest. I klanjaju mu se, jednom na dubrovačkim izborima, drugi put na vukovarskim, treći put na Večernjakovom pečatu, a zatim sve redom. To u obitelji mora sasjeći otac ili majka, to u državi mora sasjeći predsjednik ili Predsjednica!

Bez obzira na ovlasti, vrh poretka u Hrvatskoj je – funkcija predsjednika Države.

Zbog toga je bilo pitanje opstanka smijeniti Ivu Josipovića, zbog toga je golema odgovornost na Kolindi Grabar Kitarović. Pogotovo danas kad je upravo ona osobno jedina svjetla točka na vrhu državnih institucija visoko iznad magle i blata koje produciraju godinama Tolj, Pavić s kamarilom ”katoličkih” i ”antifašističkih” protuha. Kako u prvome nema ni ”k” od katoličanstva, tako ni u drugome nema ni ”a” od antifašizma.

I nije dovoljno za promjene pravca da to Dnevno kaže, presudno je da takva poruka dođe s Pantovčaka. Jer Dnevno simbolizira novinarsku etiku, Pantovčak državu.

Gubitak autoriteta koji će ljudima bezuvjetno biti nužni za održavanje prihvatljivog društvenog poretka, za razliku od pravila vučjega čopora, nužno vodi ka urušavanju društvenih normi, a to nužno do razvoja kolektivnih i osobnih devijacija društvenih grupa koje se u tome procesu nalaze. U kaosu caruju instinkti a ne znanje, caruje lukavost, a ne poštenje, caruje beskrupuloznost, a ne tolerantnost. Pitanje svih pitanja je – kakvo uređenje želimo?

Zbog toga je posve prirodno da Dubrovčani, u nedostaku bilo kakvoga autoriteta, biraju osuđenog lupeža, zbog toga je prirodno da posrnula Zlatar Violić na mjestu ministrice ukrade državni novac, zbog toga je posve prirodno da desetine certificiranih lupeža okružuju sami aktualni državni vrh. I zbog toga je normalno da Bajić očekuje napredovanje, zbog toga je prirodno da Cvitan šuti. Zbog toga je i – imenovan.

A zbog svega toga, Kolinda Grabar Kitarović danas, a sutra svatko na mjestu predsjednika hrvatske države, mora svoje ponašanje i najsitnije postupke držati visoko iznad blata i smrada koje godinama ciljano stvaraju radi vlastitoga lova, između ostalih i Tolj sa svojim ”pečatima” i EPH sa svojim ”misliocima”. Ako već mogu zaslugom visokih crkvenih krugova prefarbati Svetog Oca, ne bi smjeli imati pokriće u autoritetu predsjednika hrvatske države. Ponajprije zbog toga što će Isusova Crkva to lakše preboljeti, a Republika Hrvatska puno teže i uz puno veću cijenu.

Odgovor na uvodno pitanje – kvaran državni poredak!