Connect with us

Scena

Ćirilica

Srpski se može pisati i latinicom (ali nije potreba imati ploče na srpskom pa stoga sve vas molim kada govorite o ovoj temi ne trabunjajte o dvojezičnosti radi se o ćirilici kao poruci). Daklem, nisu u Vukowaru u pitanju dvojezične ploče nego potreba da se pod izgovorom prava na jezik i pismo (a nije jedino, nacionalne manjine) nastave snovi o malo manjoj Velikoj Srbiji ili ako ništa drugo da se vrijeđaju oni koji su taj san o Velikoj Srbiji svojim otporom onemogućili.

Za Tropolje.info piše Marko Tokić

Rektor Zagrebačkog sveučilišta prof. dr. sc. Damir Boras ovih je dana imao izjavu koja je uzbunila javnost. Naime, predložio je povratak ćirilice u škole kako bi se relaksirali hrvatsko srpski odnosi i stanje u Vukowaru. Ovo je dokaz da i uman čovjek može nerazumno govoriti. Ako ne razumijete dva i dva ne trebate niti govoriti o matematici. Ćirilica u Vukowaru nije jezično (pa ni školsko), nego političko pitanje.

Na Kočerinu (u srcu Hercegovine) Grgo Mikulić pravi spomenik ćirilici/bosanici čak je osmislio da cijeli njezin azbučni niz iskleše u kamenu (na otvorenom: uz cestu – Aleja ćirilice), a na samom ulazu u mjesto na kamenu (u obliku kočerinske crkve) ostavio je praznine koje ćirilično ispisuju ime mjesta. I tako podiže spomenik jednom pismu (ne obilježava prostor nego uspomenu na Kočerinsku ploču Vignja Miloševića koji tu počiva na svome na plemenitome), i nikome od žestokih konzervativaca i ognjištara ne smeta to što Grgo radi. Dapače!

Pa o čemu se zapravo radi? Dakle, rektore dragi, nije problem pisma (i pismena) i hrvatskoga odnosa prema njemu, nego političke zloporabe hrvatskih ćiriličara koji nakon što su moštima knjaza Lazara u predratnom vremenu obilježavali prostor sada to čine ćirilicom. Srpski se može pisati i latinicom (ali nije potreba imati ploče na srpskom pa stoga sve vas molim kada govorite o ovoj temi ne trabunjajte o dvojezičnosti radi se o ćirilici kao poruci). Daklem, nisu u Vukowaru u pitanju dvojezične ploče nego potreba da se pod izgovorom prava na jezik i pismo (a nije jedino, nacionalne manjine) nastave snovi o malo manjoj Velikoj Srbiji ili ako ništa drugo da se vrijeđaju oni koji su taj san o Velikoj Srbiji svojim otporom onemogućili (ako i jeste pobijedili u ratu niste u Vukowaru: Ko to kaže ko to laže Srbija je mala, nije mala nije mala triput ratovala; i opet će i opet će, ako bude sreće – a o tome se radi?!). Hrvatski ćiriličari iako su pristali na mirnu reintegraciju nisu odustali od svojih snova. Ako od njih i moradnu odustati ne žele dati gušta svojim dušmanima, dapače ćirilica je zadnje sredstvo kojim to mogu činiti. I čine. Zanimljivo je da oni koji tvrde da su Hrvati zapravo Srbi i da govore srpskim jezikom u Vukowaru se pozivaju na dvojezičnost, a Hrvati koji ističu da se radi o dva posve različita jezika moraju osporavati srpsku ćirilicu (ne kao pismo, nego kao čin agresije koja traje).

Grgo slavi jedno hrvatsko povijesno pismo i izriče zahvalu onima koji su prije nas pisali i ostavljali u baštinu, a ovi u Vukowaru još jednom žele poniziti žrtvu. Rektor je umjesto da okrivi srpsku agresiju optužio one koji se od nje brane. A kao rektor iz posve drugih razloga mogao je (i trebao) zahtijevati vraćanje glagoljice i ćirilice u škole. Sve one zabrinute koji govoreći o tome trabunjaju da je to nepotrebno opterećenje uputio bih da na drugim područjima traže rasterećenje djece koja uče o svemu i svačemu i o ničemu a o sebi (svojoj naciji i svojoj kulturološkoj baštini) kao ne bi trebali.

Ministrica financija u Federaciji BiH Jelka Milićević (u intervjuu Večernjaku) tvrdi da su platformaši ostavili 197 milijuna KM (maraka – ne kilometara) obveza bez ikakva pokrića. Višak pameti prouzročio je manjak para. Kakve smo hrvatske kadrove imali u Federaciji ne čudi, još i ako su i bošnjački bili sličnih kapaciteta… A izgleda, jesu.

Budući da su u posljednje vrijeme učestale optužnice protiv časnika i vojnika HVO-a pitaju me što o tome ništa ne govorim. Nije da nisam, ali sada je gotovo pa prekasno. Trebalo je davno, a neki i jesu (možda pri tom mislim neskromno i na sebe), još od Darija Kordića (i navodne dvostruke linije zapovijedanja), još od šestorke (gdje se dvostrukost zagubila, a pravo na obranu osporilo) ili makar od Make Radića trebalo je braniti se i politički odbaciti politički dio optužnice. Samo se politički može osporiti ono što se politički obrazlaže. Ali, tada nekima još nije zvonilo na uzbunu. Tada se još uvijek lagano dalo pitati: kome zvona zvone. Pitate li se kome zvono zvoni (ili znate da je to glas koji opominje i govori tebi, jer je upućen nama) ili vam je svejedno jer  (čim ga čujete) nije tebi (nego nekima ili vama, a baš me zaboli…) – kad vrijeme dođe (čut će se istine glas, ali najčešće kasno). Naime, tvrdio sam i sada tvrdima da onaj tko je osmislio udruženi zločinački pothvat Hrvata u BiH negira povijesnu istinu da smo se branili od srpske agresije (u početku i Muslimani s nama u HVO-u koji je bio jedina istinska organizacija otpora), da smo se branili i u ratu s Muslimanima što potvrđuje činjenica da nijedan Hrvat (izuzev završnih operacija: Glamoč, Grahovo, Drvar, Šipovo, Mrkonjić – vođenih po odobrenju Međunarodne zajednice s ciljem dovršenja rata) nije u BiH poginuo više od deset kilometara od hrvatskih kuća i na koncu optužili su nas da smo mi podijelili BiH (i sad imamo rezultat koji nas potvrđuje kao iznimne humaniste i najveće prijatelje naših bratskih naroda jer smo uspješno darovali pola BiH Muslimanima, pola Srbima i sebi ništa – bravo Mi).

Bogić Bogićević vraćen u javnost kako bi nas obavijestio da će biti trećeg entiteta (jer ga već, kako Bogić tvrdi, ima: elektra, pošta, telekomunikacije…). Ne osporavam mu pravo na mišljenje, ali mi se čini da je jedina svrha tog intervjua vratiti zabavu u Federaciju. A u ostalom pitam sve, pa i Bogića, zašto ga ne bi bilo. Nas su uvjeravali da ga nema, jer Muslimani (od rata Bošnjaci) navodno ga ne bi smjeli imati (pa im zamalo dali čitavu Federaciju: čemu smo svjedoci zadnjih petnaest godina). Ako im umalo nisu dali čitavu Federaciju što im ne bi dali i nešto manji treći, a nama (Hrvatima) prvi kako i dolikuje (kao onima koji oduvijek obitavaju svoji na svome). No, nešto se bojim dok ovako odugovlače da ga kad dođe vrijeme ne će imati kome dati. Stariji nam lagano odlaze u zemlju, a mladi iz zemlje (i nitko se ne uzbuđuje).

Vlada na odlasku u RH 5. studenoga 2015. navodno donijela plan obrane RH (od koga da se brani?!) i to na zatvorenom dijelu sjednice (tri dana prije parlamentarnih izbora – a sada kažu plan nestao!!!). „Elektronski uređaj na kojem se nalazio Plan obrane RH nestao je u uredu Zorana Drče, pomoćnika ministra obrane Ante Kotromanovića.“ I tako je tajna razotkrivena iako plan navodno još postoji u Uredu predsjednice i Vladi (tko ga je pravio bojim se da u njemu nema ni definicije mogućih neprijatelja, a kako ćeš se braniti ako nemaš od koga jer te nitko navodno i ne želi napasti). Predsjednica naredila istragu! Ne znam zašto.

Na trgu Nevenke Topalušić šator. U šatoru ljudi čekaju. Hoće li dočekati? U politici nije dovoljno smijeniti vlast potrebno je promijeniti politiku. Zasad čekamo. Imamo obećanja.

Continue Reading